Jednom sam se tražeći parking u centru Podgorice mimoišla sa Migom Stijepovićem, koji je iz svog bijesnog mercedesa negodovao što mu stojim na putu iako je krivo vozio jednosmjernom ulicom. Možda se perjanica DPS-a uputila ka pravom mjestu, ali pogrešnom ulicom. Vjerovatno nije ni pomislio da je on taj koji krši propise i ugrožava saobraćaj.
Tako se kretao DPS zadnjih decenija, misleći da je svako drugi u krivu do njih. Taj put im se manje činio pogrešnim, jer su ga zvali evroatlanskim, a iza te floskule sakrivali suštinu sjebane zemlje u čijem urušavanju učestvuju.
Malo je reći da je ne samo nedemokratski nego i nepristojno biti na vlasti trideset i kusur godina. Ta nezajažljiva želja za vladanjem i ličnim bogaćenjem koja se zadnjih godina tako vješto dala ugurati u diskurs navodnih evropskih vrijednosti, bezbjednosti i međuvjerskog mira u Crnoj Gori, pokazatelj je stepena nerazvijenosti (političke) kulture građana Crne Gore. Zadnjih godina kažem, jer se ipak ne može milofobično prenebregnuti da je Đukanović imao politički pametnih i korisnih poteza u svojoj dugoj političkoj karijeri. Sa druge strane, sistem vladanja partijskog zapošljavanja i usluga koji je mašinerija njegove partije patentirala u Crnoj Gori, obezbijedila im je sigurne glasove, a unazadila društvo kroz podaničke odnose prema liderima i partitokratiju kao najbolji opis političkog života.
U tom sistemu u kome nije bilo mjesta za nelojalne - a to znači one bez članskih karata dominantne partije ili njenih satelita - stvorio se jedan odijum prema svoj nepravdi koja je iz tako nabaždarenog sistema proizišla. Sjetimo se, SPC je mudro evoluirala na tom nezadovljstvu koje je kulminiralo litijama. Uspjeli su da mobilišu nezadovoljstvo, da ga na svoj način instrumentalizuju i da time ojačaju svoju poziciju, te se nedvosmisleno ugrade u noviju crnogorsku istoriju.
Da su Đukanović i njegova partija istinski brinuli za ovu zemlju, a to znači sve ljude u njoj, ne bi dozvolili da se dio ljudi u zemlji osjeća izopšteno i nejednako. To znači da je neposredan krivac za litije upravo Đukanović, koji nije imao dovoljno političke mudrosti da ujedini ljude, jer je znao da se njegova vladavina zasniva na polarizovanom, oštrom identitetskom diskursu i floskulama o ugroženosti.
Tu je nastupila cijela horda DPS-u bliskih glasnogovornika koji su podvlačili jasne granice između nas i njih i na taj način "njih" još više udaljili od Crne Gore, pripisujući im uvijek četništvo kao glavno svojstvo. Sa druge strane, to je vječito ugroženim Srbima i te kako imponovalo, jer je potvrdilo njihove fantazije o zlom režimu i mesijanskoj ulozi izabranog naroda. Te dvije strane iste medalje, iziskuju ozbiljnu emancipaciju od idolopokloničke matrice po kojoj djeluju, a koja nije primjerena ni za kakvo napredovanje.
Ako je najveća politička mudrost da se izabere manje zlo, onda je solidnost takvih političkih perspektiva vrlo upitna. Za promjenu, trebalo bi zagovarati novu vrijednost, raditi na umirenju dva pola, koja su u stvari oba desna i oba opasna po Crnu Goru. Rezultati izbora su očekivani. Ne možeš slabiti fundament jednog društva – osjećaj zajedništva i misliti da ćeš biti predsjednik svih. Radikalizovanjem diskursa i svojih birača što patriotizam pokazuju jedino zastavama i himnom, a lojalnost cjelivanjem gospodara, zatrijeće se sve pozitivno proisteklo iz referendumskog žara. On će se izobličiti i postati grobar samog sebe. Zato je ovaj neuspjeh Milo zaslužio.
Što se mlađanog Jakova tiče, osim suštinski ispravnih poruka o zajedništvu i poštenju što ih šalje, a potom ih izgubi u vrlo nenadahnutim, dosadnim govorima, ne možemo još uvijek znati ništa. To što je podigao plate – odlično, ali se nadam da to neće biti vječiti argument njegovog legitimiteta. Ukoliko želi da prevaziđe ono što najviše zamjera Đukanoviću – podjele, siromašenje, neravnopravnost i slično, onda mora prvo početi od emancipacije ljudi iz svojih redova.
Mora početi sa pozitivnim govorima, manuti se frustriranih uzavrelih, a besmislenih frazetina koje kao da imaju za cilj egzaltirati glasače DF-a. To znači obratiti se manjinama, pričati jezikom Crne Gore, a ne trobojnih zastava, baš zato što je igra za nacionaliste bila najubojitije Milovo oružje. To ga je sinoć iz politike i smaklo. Na Milatoviću je hoće li već sjutra i sam tako proći.