Nedavna popisna kampanja, artikulisana kroz slogan "Ako ne znaš, pitaj đeda," sažima koncept duboko ukorijenjen u potrazi za etničkom autentičnošću i nacionalnim identitetom. U okviru ovog slogana krije se ideja da je đed originalniji i autentičniji predstavnik etnosa od ostatka stanovništva, njegove pozne godine ga čine ispravnim arbitrom nečije savremene nacionalne opredijeljenosti. U isto vrijeme, postoji pretpostavka o homogenosti među đedovima, suprotno sadašnjoj raznolikosti mišljenja. Čini se kao da su naši đedovi dijelili isto stajalište, pa stoga nije od presudne važnosti koga ćete upitati - odgovor bi uvijek bio isti.
Ovo gledište, posjeduje određene nedostatke, posebno u svijetlu istorijske fluidnosti nacionalnog identiteta. Pretpostavka da "đedovi" mogu prevazići okvire savremenog mišljenja i pružiti čist uvid u nacionalnu svijest nije utemeljena. U stvari, "đedovi" su često najskloniji uključivanju trenutnih političkih dešavanja u svoj lični narativ i sjećanja. Svaki pokušaj postavljanja nacionalnog pitanja u istorijski kontekst razotkriva apsurdnost kampanje oko popisa. Neko realno ispitivanje "đeda" o njegovom nacionalnom identitetu otkriva kontradiktornosti inherentne ovom pitanju. Lako je zamisliti đeda koji se, barem u svojoj prošlosti, izjašnjavao kao jugoslovenski komunista. Za njegovog đeda, nacionalne kategorije možda nisu bile od presudne važnosti, možda je bio nepismen čovjek čiji se svijet ograničavao na granice sela, gdje su nacionalne kategorije bile previše apstraktne da bi imao konkretan stav.
Ova perspektiva postaje još relevantnija kada se uzme u obzir promjenljivost podataka popisa o nacionalnosti od 1948. do 2011. godine. Ove fluktuacije manje ukazuju na asimilacionu politiku, a više na novitet i nejasnoću nacionalnih kategorija. Nacionalizam, u svojoj suštini, državni je projekat koji se implementira kroz obrazovanje. S obzirom na to da je populacija Crne Gore prije 1945. godine bila većinski nepismena, teško je govoriti o masovnom nacionalizmu. Umjesto toga, nacionalizam se tad može smatrati elitnim projektom, čiji je uticaj na opšte stanovništvo bio ograničen i posredovan brojnim socijalnim i kulturnim faktorima.
Crnogorac, ilustracija, 1870.
Ovo isto načelo primjenjuje se i na druge vrijednosti koje bi mogle biti predmet analize unutar hipotetičkog ispitivanja "đedovih" stavova. Na primjer, kada se zagovornici očuvanja "slavne prošlosti" pozivaju na zaštitu tradicionalnih vrijednosti, neophodno je kritički se zapitati o vremenskom trajanju i specifičnom kontekstu tih tradicija. Koliko su, zapravo, "tradicionalne" te vrijednosti i na koje se aspekte prošlosti one odnose?
Interesantno je da čak ni najzagriženiji pobornici tradicionalnih vrijednosti ne propovijedaju potpuno vraćanje određenih vrijednosti koji su nekada bili stroga norma u tradicionalnim zajednicama. Na primjer, nasilje u porodici, iako prisutno u mnogim tradicionalnim društvenim strukturama, nije nešto što bi iko želio povratiti kao društvenu normu. Slično tome, ostali tradicionalni običaji poput krvne osvete, prakse virdžina, ograničavanja obrazovanja za djevojčice ili angažovanja djece u radu, takođe nijesu prihvatljivi za savremene zagovornike tradicionalnih vrijednosti.
Ovo ukazuje na selektivnu prirodu pripisivanja "tradicionalnosti" određenim praksama ili normama, što dalje upućuje na potrebu za pažljivom analizom i dekonstrukcijom onoga što se smatra "tradicijom". Odakle, dakle, proizlaze vrijednosti koje danas identifikujemo kao "tradicionalne"? U suštini, mnoge od njih su rezultat perioda nakon 1945. godine. Tokom ove ere, komunističke vlasti su sprovele brzu modernizaciju Crne Gore, što je rezultiralo radikalnim prekidom sa starim tradicionalnim patrijarhalnim sistemom. Umjesto toga, uspostavljen je novi sistem vrijednosti koji je značajno odražavao principe koje nalazimo u drugim modernim industrijskim državama.
Mnogi konzervativci izrazili su poštovanje prema komunističkom režimu, posebno zbog njihove težnje ka promovisanju kolektivizma, poretka i sveobuhvatne kontrole. Peter Sloterdijk je naglasio da su komunistički režimi, s obzirom na njihovu snažnu kontrolu nad obrazovanjem i kulturom, u suštini bili konzervativni. Međutim, kad govorimo o našem crnogorskom kontekstu, nije došlo do toga da se tradicionalisti dive nasljeđu komunističkog režima; zapravo, mnogi tradicionalisti javno ističu prezir prema komunizmu. Poenta je da je politička mašta tradicionalista ograničena i da ona suštinski ne prepoznaje tradiciju prije 1945, prava crnogorska tradicija zapravo nije dostupna za savremene interpretacije i adaptacije u okviru tradicionalističkog narativa.
Crna Gora, prije svog modernizacijskog zaokreta 1945. godine, predstavlja realnost koja je teška za savremeno razumijevanje. Ekonomija je bila bazirana na poljoprivredi, dok društvene norme tog perioda izgledaju sasvim surovo. Takvi običaji, koji su nekad bili integralni dio svakodnevnog života, danas su često neshvatljivi. Stoga, pokušaji da se ti modeli ponašanja ili vrednovanja inkorporiraju u današnji kontekst suštinski ne postoje, niti je ta istorijska Crna Gora uopšte prepoznata u novoformiranom političkom diskursu.
Komunističko vođstvo je orkestriralo masovne promjene u ekonomskoj strukturi zemlje, uključujući ekspanziju urbanih centara, inkorporaciju žena u radnu snagu, i dramatično širenje obrazovnih mogućnosti. Jedna od najznačajnijih dostignuća tog perioda bila je drastična redukcija nepismenosti, koja je postignuta unutar praktično jedne generacije. Ove fundamentalne promjene u ekonomskim i društvenim strukturama bile su katalizator za formiranje novih vrijednosti.
Posljedično, došlo je do značajnog napretka u statusu žena u društvu, brakovi su postali stvar individualnog izbora umjesto prethodno dogovorenih aranžmana, nije bilo očekivanja da djeca ulaze u radnu snagu od ranog doba, a mnogi drugi prethodno utvrđeni tradicionalni obrasci ponašanja su bili eliminisani ili transformisani.
Važno je naglasiti da transformacija društva koja se dogodila nakon 1945. godine nije rezultirala utopijskim sistemom. Iako je bilo značajnih promjena, društvo je zadržalo određene patrijarhalne tendencije i na nekim poljima ostalo konzervativno, ali neosporno u manjoj mjeri nego ranije. Uprkos institucionalizaciji novog seta vrijednosti, neke tradicionalne prakse su ostale ukorijenjene, poput duboko usađenih predrasuda prema ženskoj djeci, što se manifestuje kroz fenomene poput selektivnog abortusa. Ipak, ovi zastarjeli običaji i uvjerenja postupno su postali društveno neprihvatljivi, iako nijesu u potpunosti iskorijenjeni.
Paralelno s tim promjenama, novi valovi društvenih normi i vrijednosti proizašli su iz širih globalnih pokreta, posebno seksualne revolucije koja se dogodila na Zapadu tokom 1960-ih. Ovaj period doveo je do evolucije diskursa o pitanjima poput prava LGBT zajednice i seksualnih normi, koje su u regionu postale tak kasnije aktuelan. Sukobi između vrijednosti promovisanih od strane komunističkih vlasti nakon 1945. i onih koje su se pojavile na Zapadu nakon 1968. godine suštinski predstavljaju ne toliko sukob tradicionalnog i modernog, već sudar različitih interpretacija i manifestacija modernosti. Takva situacija ukazuje na komičnost društvene situacije u kojoj postoji navodni sukob između onog 'tradicionalnog' i 'modernog', a u stvari riječ je o sukobu dva modaliteta moderniteta.
Litija u Podgorici, 2013, foto: Luka Zeković
U analizi kulturnih previranja, posebno je značajan stav institucija koje sebe vide kao zaštitnike tradicionalnih vrijednosti. Jedan od primjera je uloga Srpske pravoslavne crkve (SPC) u oblikovanju socijalnog diskursa. Iako SPC javno zastupa stajališta protivna pravima na abortus i homoseksualnim odnosima, postoji očigledna disproporcija u njenom kampanjskom angažmanu.
Inicijative usmjerene protiv prava na abortus nijesu ispunile očekivanja niti rezultirale značajnim promjenama, uglavnom zbog nedostatka šire društvene podrške i ograničene volje za sprovođenje efikasne mobilizacije. S druge strane, crkvene aktivnosti koje ciljaju na sprečavanje normalizacije homoseksualnih odnosa ispoljavaju veći stepen crkvenog angažmana, što se ogleda ne samo u retorici već i u ostvarenim rezultatima. Ovaj fenomen se najbolje može shvatiti kao odraz duboko usađene homofobije, koja se kao takva konsolidovala u periodu komunističke Jugoslavije.
Tako možemo reći da konzervativne kampanje koje vodi crkva postižu uspjeh kad se tiču vrijednosti koje su uspostavljene ili konsolidovane tokom komunističkog perioda. Suprotno tome, pitanja koja se odnose na status žena i pravo na abortus pokazuju se kao znatno otpornija prema promjenama. Zašto je to tako možemo tek domišljati - može biti posljedica neefikasne kampanje, prostog nedostatka podrške među ljudima, ili činjenice da su ove vrijednosti toliko ukorijenjene da ih je skoro nemoguće izmijeniti.
Sukobi koji karakterišu aktuelne kulturne ratove u Crnoj Gori mogu se najbolje razumjeti ako se posmatraju kroz prizmu sukoba između vrijednosti uspostavljenih 1945. i onih 1968. godine. Ovi datumi simbolizuju različite valove modernizacijskih procesa i socijalnih promjena, a ne nužno sukob između apstraktnih kategorija "tradicionalnog" i "modernog". U tom kontekstu, koncept "tradicionalne" Crne Gore se izaziva kao anahronizam, jer nema jedinstvenog entiteta ili predstavnika koji bi autentično personifikovao te vrijednosti u savremenim društvenim konfliktima.
S obzirom na složenost pitanja nacionalnog identiteta i kulturnog nasljeđa u Crnoj Gori, neophodno je priznati da se ona ne mogu sažeti niti rješavati kroz pojednostavljene koncepte ili idealizaciju prošlosti. Naša sadašnja situacija, gdje su granice tradicionalnih vrijednosti i nacionalnih podjela postale nejasne, nije ništa drugo nego odraz potencijala za brze promjene u društvenim stavovima. Crna Gora je na značajan način već prevazišla teret svoje istorije. Stoga, ključno je da se ova stvarnost sada prepozna i artikuliše u političkom diskursu. Time bi se zaokružio proces oslobađanja, omogućavajući budućim generacijama da grade na temeljima koji nisu opterećeni fiktivnom prošlošću, već su usmjereni ka stvaranju inkluzivnije i prosperitetnije budućnosti.