Možde je poneko zaboravio opijen sadašnjim trenutkom, ali devedesete godine prošlog vijeka zaista su bile prekretnica u svjetskoj istoriji. Raspad Sovjetskog Saveza označio je krah ideološke alternative kapitalizmu i liberalnoj demokratiji. Iako još postoje ideje o stvaranju post-kapitalističkog društva, rijetko se susrećemo sa istorijskim razdobljem u kojem je ekonomski sistem poput kapitalizma bio toliko sveprisutan. Čak i nominalno komunističke države poput Vijetnama i Kine, koje su preživjele pad globalnog komunističkog pokreta, nijesu izuzete od kapitalističkog sistema.
Tokom osamdesetih godina, obje zemlje su pokrenule seriju tržišnih reformi koje su uspostavile regularnu tržišnu ekonomiju, smanjile državni uticaj u ekonomiji, ojačale institucije privatnog vlasništva... Drugim riječima, obje države su liberalizovale svoje ekonomije i ostvarile značajne uspjehe, pri čemu je Kina sada druga najbogatija zemlja na svijetu. Ekonomska transformacija Kine dovela je do toga da mnogi analitičari odbacuju mogućnost bilo kakvog uticaja komunističke ideologije. Međutim, izjave samih kineskih političara pružaju drugačiju sliku. Kineski lideri ne samo da ne poriču komunizam svoje zemlje, već se aktivno bore protiv percepcije da Kina više ne slijedi komunističke principe. Zvaničnici pokazuju gotovo paranoičan strah od negiranja komunizma, iako praktikuju sistem koji se teško može klasifikovati kao takav. Ova nespremnost i nedostatak želje političke elite da se odrekne komunističkog naziva proizilazi iz njihovog originalnog tumačenja ove ideologije i njenog istorijskog razvoja.
PROIZVODNJA IZDAJNIKA
Kada je komunizam prvi put došao u Kinu, ta zemlja nije bila tipičan kandidat za revoluciju prema Marksovom shvatanju. Marks je vjerovao da je komunizam ostvariv samo u kapitalističkim društvima koja su prošla kroz industrijsku revoluciju, gdje komunizam predstavlja naredni stadijum društvenog razvoja nakon kapitalizma. U vrijeme kada je Mao Zedong preuzeo vlast, Kina je bila pretežno agrarna država sa malim industrijskim enklavama, karakterisana nedovoljno razvijenom ekonomijom koja je više ličila na feudalizam nego na kapitalizam. Drugim riječima, Mao se nije mogao osloniti na prirodnu tranziciju ka komunističkom sistemu koja bi bila rezultat postojećih materijalnih uslova kako je Marks predviđao. U takvim ekonomskim okolnostima, komunizam se mogao ostvariti samo putem političke diktature i borbe. Budući da radnička klasa praktično nije postojala, neophodna je bila potpuna kontrola nad ideološkom sferom kako bi se oblikovale ostale društvene klase u komuniste.
Istovremeno, Mao nije imao duboko znanje o komunizmu, niti je bio posebno privržen različitim teorijskim formulacijama. Kako navodi novinar John Garnaut, Mao je svoje razumijevanje komunizma u velikoj mjeri temeljio na Staljinovoj knjizi "Istorija Komunističke partije Sovjetskog Saveza (boljševika)". U toj knjizi, Staljin se uglavnom fokusira na metode održavanja vlasti nakon revolucije, knjiga pokušava da pruži objašnjenje zašto Sovjeti nisu uspjeli stvoriti utopijsko društvo kakvo je bilo originalno zamišljeno. Staljin je kao opravdanje za neuspjeh naveo postojanje izdajnika komunizma. Borba protiv ovih izdajnika, prema Staljinu, ne prestaje nakon ostvarenja revolucije; naprotiv, izdajnici su stalno prisutni kao prijetnja komunizmu i moraju biti iskorijenjeni. Izdajnici ne predstavljaju opasnost samo kroz konkretne vojne akcije, već i putem ideja o reformisanju komunizma. Ideologija, u ovom kontekstu, nije samo politička strategija upravljanja državom, već i sredstvo za borbu protiv neprijatelja.
Zeng Fanzhi, MAO, 2022
Mao je dijelio ovakvo shvatanje, on je ideologiju vidio kao sredstvo za stvaranje centralizovane političke moći. Ideologija je tako svedena na alat za identifikaciju i suprotstavljanje neprijateljima. Kada je američki državni sekretar John Foster Dulles rekao da se komunističke sile mogu pobijediti mirnim putem, samo preko kulturne transformacije, to je dodatno pojačalo paranoju među kineskim političkim liderima da su okruženi subverzivnim snagama. Nakon što se Sovjetski Savez odrekao Staljinove zaostavštine nakon njegove smrti, Mao je taj potez tumačio kao dokaz svoje teze da unutrašnje izdajničke kapitalističke sile postoje i da su spremne brzo djelovati kako bi razgradile sistem. Od tog trenutka, Mao je smatrao Kinu vodećom komunističkom državom i, u cilju očuvanja dominacije i ideološkog konformiteta, započeo je proces izolacije svoje zemlje. U toj izolaciji, Kina je bila zaštićena od stranih ideja i uticaja, povećana je mogućnost centralne kontrole, a prostor za stranu ideologiju koja bi mogla uništiti Kinu bio je eliminisan.
RIZIK OTVARANJA
Kada je Deng Xiaoping došao na vlast nakon smrti Mao Zedonga, suočio se sa ključnim izazovom. Ukoliko Kina želi da ostane sigurna od stranih uplitanja, postaje neophodno da se razvije u prosperitetnu naciju gdje nauka i tehnologija imaju centralnu ulogu. Međutim, za pristup najnovijim dostignućima u nauci i tehnologiji, neophodno je da Kina postane aktivni učesnik u procesu globalizacije, otvarajući se prema Zapadu u većoj mjeri nego ranije. To znači uspostavljanje veza s vodećim svjetskim naučnim i tehnološkim institucijama, koje su primarno smještene na Zapadu. Ovaj proces otvaranja nije bez svojih rizika, otvorenost za naučne ideje stvara prostor za ideološku kontaminaciju i dovodi do mogućnosti da se državna stabilnost uruši.
Deng Xiaoping je procijenio da je napredak Kine najvažniji cilj, čak i ako to znači veću otvorenost i izloženost rizicima, vjerujući da je povećana društvena dinamika ključni pokretač razvoja. Naglasio je važnost razvijanja proizvodnih snaga, poput nauke i tehnologije, kao temeljnog cilja socijalizma. Ovo je predstavljalo značajan otklon od ideologije maoizma, u okviru kojeg se smatralo da razvoj proizvodnih snaga nije poželjan ukoliko se ne mijenja društvena struktura kojoj ta produkcija služi. Drugim riječima, Deng je vjerovao da je razvoj sam po sebi pozitivan i da ne mora nužno biti podređen ideološkim imperativima.
To ne znači da Deng Xiaoping nije pridavao značaj bezbjednosnim pitanjima. Mora se reći da je Deng radio na tome preoblikuje metode represivnog aparata kako bi ih prilagodio novom kontekstu, koji se znatno razlikovao od Maove ere grube primjene sile. Cilj novih metoda je bio uspostaviti pristupe koji su bili efikasni, i bolje prilagođeni promijenjenim društvenim i političkim okolnostima.
Tokom perioda Dengovog otvaranja prema svijetu, vlasti su bile zabrinute zbog povećanja kriminalnih aktivnosti i uticaja stranih elemenata, što su neki zvaničnici nazivali "društvenim zagađenjem". Kao odgovor na ovu zabrinutost, vlasti su se fokusirale na suzbijanje onoga što su smatrali "huliganizmom". Osoba označena kao huligan nije nužno bila tipičan kriminalac; često su to bile osobe koje su se smatrale moralno upitnima zbog ponašanja poput organizovanja zabava, konzumiranja pornografije, ili homoseksualnih aktivnosti, ili zbog političkih aktivnosti, kao što je kritikovanje vladajućeg režima.
Zeng Fanzhi, Andy Warhol fotografiše, 2004.
U istom periodu, došlo je do značajnih inovacija u sektoru bezbjednosti, posebno u integraciji novonastale nauke kibernetike sa policijskim procedurama. To je bio pokušaj uspostavljanja moćnog informacionog sistema, koji bi poput jedinstvene mreže koja upravlja svijetom podataka, mogao skupljati razne podatke i čuvati ih u masivnoj bazi, kako bi se stvorila efikasna represivna mašina sposobna za brzo identifikovanje i eliminisanje svih elemenata koji se protive sistemu. Ovaj sistem je trebao omogućiti kontrolu populacije prilagođenu novim izazovima.
ISTORIJSKI NIHILIZAM
Pad Sovjetskog Saveza, kao i protesti na Tjenanmen trgu, imali su dodatni uticaj na razmišljanje o ideološkom aspektu bezbjednosti. Kineski analitičari nijesu mislili da su ključni faktori raspada SSSR-a bili loša ekonomija ili rat u Avganistanu. Umjesto toga, došli su do zaključka da je pravi razlog raspada ležao u gubitku ideološke bitke sa Zapadom; Sovjeti su prestali vjerovati u komunističke ideale i odbacili su nasljeđe komunizma. U kineskom strateškom razmišljanju, početak raspada Sovjetskog Saveza se ne vezuje za Gorbačova, već se smatra da je započeo sa Hruščovom i njegovom denuncijacijom Staljinove politike.
Prema toj percepciji, Hruščovljeva kritika prošlosti nije samo obična istorijska analiza, već se smatra opasnim djelovanjem jer je zapravo ta kritika dovela u pitanje temelje na kojima počiva komunistička partija. Preispitivanje odluka i politika partije, prema ovom viđenju, može ozbiljno ugroziti njen legitimitet. Stoga, u kineskoj političkoj terminologiji, razvijen je koncept "istorijskog nihilizma". Ovaj termin se odnosi na bilo koji pristup istoriji koji odstupa od zvanične partijske linije i preispituje ulogu Kineske komunističke partije. Smatra se da je kritična istoriografija samo nihilizam koji devalvira državni duh Kine i umanjuje njenu stabilnost, ona dovodi u pitanje jedinstvenu i zvaničnu naraciju o prošlosti koja je ključna za očuvanje autoriteta partije.
Donedavno, kineski lideri su smatrali da mogu upravljati nestabilnostima uzrokovanim takozvanim silama nihilizma, vjerujući da imaju određeni stepen kontrole nad njima. Međutim, situacija je počela da se mijenja tokom vladavine Hu Jintaoa, kada je kineska vlast zaključila da je društvo postalo previše otvoreno i da postoji hitna potreba za jačanjem državnih represivnih mehanizama. U tom periodu, pojačani su strahovi od "ideološke infiltracije", odnosno od rizika da strani ideološki koncepti poput demokratije ili univerzalnih ljudskih prava prodru u ideološku sferu Kine, i potkopaju dominantnu kinesku ideologiju.
Zeng Fanzhi, Tjenanmen, 2006.
Na unutrašnjem planu, to je često značila represija manjina za koje se vjeruje da ne gaje lojalnost prema kineskom režimu. Model koji se razvio osamdesetih godina pršlog vijeka u okviru kojeg se koristila kibernetika u bezbjedonosne svrhe je usavršen pomoću novih tehnologija interneta i vještačke inteligencije i pretvoren je u digitalni panoptikon koji je testiran u regionu Sinđan radi prosekucije Ujgura. Na primjer, u gradskim oblastima regiona Sinđan, ulice su preplavljene kamerama i kontrolnim punktovima. Policija koristi ove snimke i napredne algoritme za identifikaciju lica, uparujući ih sa podacima dobijenim na zdravstvenim pregledima, kao što su uzorci krvi i snimci glasova. Ovaj sistem detaljno prati Ujgure u svim aspektima svakodnevnog života, bilo da su u bankama, parkovima, školama ili čak na benzinskim stanicama, gdje sistem može odrediti da li je vozilo koje koriste u njihovom vlasništvu. Ovo je samo jedan od brojnih primjera aplikacije sofisticiranog sistema digitalnog nadzora koji se primjenjuje u Sinđanu.
DIGITALNA SUVERENOST
Na spoljašnjem planu, Kina sebe vidi kao učesnika u intenzivnom ideološkom nadmetanju sa zapadnim zemljama. Globalni liberalni poredak percipira se kao oružje usmjereno protiv komunističkog režima. Suočena sa takvim neprijateljskim okruženjem, Kina je često bila primorana na suzdržan pristup i tiho povlačenje pred silama globalizacije. Međutim, s obzirom na svoje nedavno jačanje na međunarodnoj sceni, Kina sada ima sposobnost da aktivno utiče i mijenja međunarodni poredak. Drugim riječima, Kina sada usmjerava svoje napore na transformaciju okruženja u kojem djeluje, teži da oslabi normativne aspekte prisutne u međunarodnim odnosima.
Takva Kina ne samo da odbacuje kritike vezane za svoj pristup ljudskim pravima, već se trudi da delegitmiše svaku kritiku koja se temelji na tim osnovima. U tom smislu zanimljivi su napori Kine da sebe uspostavi kao lidera u globalnim digitalnim normama gdje pokuša da uvrsti koncept "digitalne suverenosti" kao globalnu normu. Ovaj koncept znači jačanje državne kontrole nad internetom i brisanje principa slobode izražavanja i slobodnog protoka informacija iz globalnih normi koje urpavljaju mrežom.
Kada je Joseph Nye, politički teoretičar, razvio koncept meke moći, koji ističe kulturni uticaj i privlačnost države kao ključne aspekte njene moći, on je to vidio kao esencijalno pacifistički pristup. Ideja je bila da je svijet, u kojem se države nadmeću kroz ideologiju i kulturu, preferabilniji od onog gdje se takmiče u vojnom naoružanju. Međutim, kineski pristup nas uči da stvari nijesu tako jednostavne. Činjenica da Kina svoju sigurnost shvata u nematerijalnim terminima čini postizanje osjećaja ideološke sigurnosti kod Kine izuzetno teškim. Ako kineske vlasti svaku formu liberalno-demokratskog diskursa vide kao prijetnju, tada se čini da je jedini način da Kina postigne sigurnost jeste u radikalnoj redefiniciji samog Zapada.