U filmu „Nelyubov“, savremenog ruskog reditelja Alekseja Zvjaginceva, postoji scena u kojoj dvojica kolega komentarišu proslavu firme na koju će morati da odu, a na kojoj neće biti alkohola, jer je post. To je bogata, moskovska firma, čiji je direktor naglo postao tvrdokorni „vjernik“, jer je to, jebiga, politička moda i garantuje opstanak biznisa. Na diskretnu sugestiju šefa, radnici u firmi odjednom su počeli da puštaju bradice i okupljaju se o vjerskim praznicima jer, zlu ne trebalo, bolje je biti na liniji (da ne kažem litiji), nego rizikovati da se izgubi posao. Sve što im preostaje jeste da se, ispod glasa, u menzi, preko posnog ručka, stidljivo zajebavaju na sopstveni račun.
Sličan scenario mogu da zamislim u Crnoj Gori. Uoči 30. avgusta 2020. određeno „autovanje“ vjernika dogodilo se, čini mi se, najprije spontano, kao odušak potisnutih želja i sklonosti. Krstići su počeli da sijevaju sa vratova na kojima ih ranije nije bilo. Popovi su počeli svojim prisustvom da „uveličavaju“ događaje na koje ih se ranije ne bi pozivalo.
Ako ne smetnemo s uma da su na litijskom talasu dojahali i pobjednici posljednjih lokalnih izbora u Podgorici, ne bi bilo čudno da se polako ali sigurno ozvaniči jedan novi društveno-kulturni trend i sve to postane neko novo, japi-pravoslavlje. Spontani „odušak“ koji se dogodio prije dvije godine mogao bi, kao kod Zvjaginceva, postati poželjna koreografija i stil, jer novi ekonomski populisti, koje je onda „teren“ prepozao kao eksperte na liturgijama, imaju uvijek spremnog pravoslavnog džokera, za slučaj da pritisne politička nevolja.
MEDIJSKI VJERONAUK
Za to vrijeme, dok se novi „teren“ uspostavlja, javni časovi vjeronauka već uveliko traju, i to na stranicama najčitanijeg crnogorskog medija, ili makar onog kojem se, što se kaže, „najviše vjeruje“.
Da, mislim na prvo pero SPC u Crnoj Gori, oca Gojka Perovića, koji se ranije na stranicama „Vijesti“ pojavljivao kao povremeni kolumnista, da bi se posljednja dva mjeseca uspostavio kao redovni autor koji propovijeda dvaput mjesečno, a u posljednja dva teksta posebno intenzivno (i opširno) brani pravo Crkve da javno iznosi stav o čemu god poželi, o politici, društvu, „prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Crne Gore“.
Sekularan i grešan, pokušavam da shvatim otkud to da jedan mejnstrim mediji među autorima kolumni tako uporno fura jedno crkveno lice. I to, zaista, samo jedno.
Jer ako se prostor ocu Gojku, popu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, nudi sa „neutralne“ medijske pozicije, kao liberalna vrijednost i sloboda govora, onda bi red bio da se u tako uticajnom mediju kakve su „Vijesti“ profiliše rubrika a prostor podijeli, pa da makar jednom mjesečno svoj dogmatizam na najčitanijem portalu i novinama vježbaju i predstavnici ostalih vjerskih zajednica u Crnoj Gori.
Rad Una Moraleza
Ukoliko se to ne dogodi, redovna pojava pravoslavnog popa u najvidljivijem mediju, koji se uz to reklamira i kao „najkritičkiji“, ne može se drugačije tumačiti osim kao zauzimanje stava i davanje „blanko“ prostora popu SPC da dvaput mjesečno vrlo jednostrano vjerouči, mnogo prije nego što je vjeronauk okadio crnogorske škole.
KAD JA TAMO, A ONO – MEĐUTIM
Stil je oružje Nečastivog i kolumnista/otac Gojko to sigurno zna. Jedan od stilskih trikova je, recimo, kad miroljubivo, i kao usput, otac Gojko u svojoj kolumni, braneći pravo SPC da javno komentariše „prošlost, sadašnjost i budućnost Crne Gore“, podsjeća da su oni koje predstavlja većina. Otac Gojko kaže da sve vjerske zajednice imaju jednako pravo da javno iznose svoj stav, ali ipak naglašava ko je tu najbrojniji. Svjestan, pretpostavljam, da na stranicama sa kojih propovijeda nema nijednog predstavnika ostalih vjerskih zajednica.
Takvo podsjećanje na mnogobrojnost, htio to autor ili ne, implicitno sugeriše i potencijalnu snagu većine. Jer koliko god se poruka „ima nas najviše“ umotava u fin, pomiriteljski celofan stila, insistiranje i učestvovanje u podjeli „većina/manjina“ uvijek podrazumijeva i podjelu „jači/slabiji“, što znači da većina može, ako joj se ne omogući ono što zahtijeva, i na druge načine dobiti ono što želi.
A na tom mjestu i citat o sili može da posluži. I tako, u svojoj posljednjoj kolumni, otac Gojko piše o tekstu „Stega crnogorska i brdska“ Svetog Petra Cetinjskog, pa onda, usput, otvori prostor čitavog pasusa citatu iz „Odluke“ crnogorskih i brdskih glavara iz 1796. u kom „naši preci“ odlučuju da će „ratovati protiv opšteg hrišćanskog neprijatelja“, a za „pravoslavnu vjeru i za sveti zakon“, „za svoje crkve i manastire“.
Naravno, miroljubivi stilista otac Gojko već u sljedećem pasusu kaže da se to podsjećanje „ne iznosi iz razloga da ovakvi tekstovi budu obrasci sadašnjih građanskih političkih normi“. Inshallah i hvala mu na tome! Ipak, postoji u nastavku teksta i jedno „međutim“ (ah, to „međutim“), nakon kog se nižu metafore o tradiciji kao drevnoj lokomotivi koju ne smijemo zaboraviti, poređenja sa antičkim ljekarima prema kojima savremena medicina ima makar simboličku obavezu, i sve tako dalje, dok se ne poentira sa: „Ne treba kuditi onoga koji oživljava sjećanje na nezamjenjive početke, i koji poštuje njihov duh - bez ambicije da danas aktivira njihov način djelovanja“.
KLANJE TEKSTA
I tu leži čitav „trik“ manipulativnog, opasnog stilskog postupka kojim se često služi najčitaniji pop u najčitanijem crnogorskom mediju. Jer njegovo „međutim“, i njegovo „bez ambicije da aktivira“, zapravo mogu da aktiviraju vrlo opasne procese.
Crtež Ule Motnelius
Koliko god puta rekli „naravno ne pozivamo da se to ponovi“, bez ozbiljne analize i kritike onoga na šta ne pozivate, vi zapravo rizikujete pogrešno „čitanje“, tako što svjesno ili nesvjesno ostavljate tragove za buduće ideje, tako što nekritički sugerištete da je, eto, nekad i to bilo opcija za slavne pretke, a sve što je bilo nekad, vrlo obavezuje i nas nedostojne danas.
Jedini način da te opasne tragove ne pratimo i nezgodne citate pravilno kontekstualizujemo, jeste da onaj ko ih koristi to radi odgovorno, sa sviješću o tome što radi, bez ambivalentnih „ali“ i „međutim“ postupaka. A to znači da se mora potrošiti mnogo više prostora da se uspostavi kontekst kad se citira odluka iz 1796. u kojoj se zaklinje na rat sa nehrišćanima. Pa u ovom slučaju valja pomenuti, recimo, i to da se sa citatima Svetog Petra i Njegoša na usnama, išlo i u naša savremena klanja „hrišćanskih neprijatelja“. Pominjanjem toga bi se, možda, osvijestilo i naglasilo da su takva savremena „čitanja“, koja nisu čitanja već klanja teksta koja su prethodila klanjima ljudi, anticivilizacijska i pogrešna, i da se ne smiju ponoviti.
Kad govorimo ili pišemo o ovim temama, to nažalost još ne činimo sa pozicije „apsolutnog mira“, u kojem nam stečena mudrost i učeni ton dopuštaju relaksirano bavljenje istorijom koju smo uspješno procesuirali, jer nismo. Tek sa sviješću o tome može se „mirne duše“ nastaviti tekst koji ne afirmiše stavove iz citata koje koristi i ne želi da ih uspostavi kao današnje „obrasce“.
Ali otac Gojko, u duhu institucije kojoj služi, ozbiljnu kritičku distancu ne uspostavlja, mada institira na intelektualnom tonu. Umjesto toga, dozvoljava sebi da se kolumnistički površno igra citatima, iako, siguran sam, zna da je to veoma opasan način propovijedanja.
NEKA BUDE BORBA
I tako, sa najčitanijih medijskih adresa Crkva nam poručuje – miješali smo se i mijašaćemo se, ima nas najviše i prihvatite to. U redu, prihvatam. I radujem se „društvenoj dinamici“ koja slijedi. Jer ako je Crkva do kraja skinula rukavice i kroz nekoliko tekstova svojih predstavnika poručila da sve te moderne tlapnje o sekularizmu i nemiješanju Crkve u politiku treba da zaboravimo, pogotovo nakon posljednjih lokalnih izbora, ne preostaje ništa drugo osim da i Crkva od strane građanske, intelektualne i aktivističke scene (ako takve scene postoje) bude kritikovana jednako koliko i političari.
A to znači da se na sve dostupne načine, tekstovima, kritikom, društvenim i umjetničkim angažmanom, preispituje Crkva kao što se udara na sve što u jednom društveno-političkom životu miriše na manipulaciju i opasnu politiku.
Ali u to „područje borbe“ nerado se ulazi, jer sjećam se litija, sjećam se cvjetanja „satiričnih“ fejsbuk stranica i „mim-influensera“ kojima ništa nije bilo sveto, kako i dolikuje dobroj satiri, da bi im sa početkom litija ipak postale svete, logično, svetinje.
Hoću da kažem, plašim se da je bilo lakše naći hrabrosti za cipelanje vječnog Mila, ANB-a i ostalih depeesovaca, nego reći Crkvi ili njenom budućem političkom predstavniku – podmećeš, varaš i to ti neće proći.