Nedavno je internetom prohujao video zapis iz drevne Jugoslavije na kome su djeca ispovjedala roditeljske batine. Dječaci i djevojčice iz osamdesetih prošlog vijeka govorili su o fizičkom kažnjavanju kao o vaspitnoj mjeri u kojoj učestvuju zajedno sa roditeljima. Onaj koji tuče ima neupitno pravo, a djeca nisu samo pasivni primaoci batina, već saučesnici u građenu boljeg čovjeka. Zaslužio sam, objašnjava dječak, batine su korisne jer nam razbistre misli. Eto kako se socijalna norma gradi na odgovornom odnosu prema fizičkoj kazni, koja se propisuje i prihvata kao korist.
Malim skokom u običajno nasljeđe, na sličan način može se objasniti ritual klanja prasadi, ne kao mučenje životinja, nego kao nužni porodični obred proizvodnje hrane. Okupljena oko zaklane životinje koja je umrla u agoniji i strahu, djeca su vaspitana da stvar prihvate u svojoj društvenoj i ekonomskoj funkciji.
Nasilje je dakle svuda, a borba za definiciju šta je to nasilje zapravo je postavljanje granice dozvoljenog. Riječ je političkom nadgornjavanju, pa ćete danas imati polovinu koja pati za danima kad su nas mame fiskale varjačom, i druge koji u tim batinama vide korijen svakog zla, pa i onog koje je buknulo devedesetih.
Ono što je sigurno, fizičko nasilje nije fenomen pojedinca ili porodice, nego cijelog društva. Dobre batine se ne vraćaju, kaže jedna stara poslovica, koja želi da potvrdi učinak krajnjeg zvjerstva. Kontrola nasilja dužnost je države, ali ona tu svoju funkciju počesto zloupotrebljava. Istorija američkih protesta protiv rasne opresije nastala je kao odgovor na mučeništvo pojedinaca, od Rodnija Kinga do Džordža Flojda. Prekoračenje državne sile u SAD izazvalo je mnoge potrese koji su promijenili cijelo društvo kroz razne pokrete oslobođenja.
Odnos prema nasilju je propisan kroz fikciju i masovne medije. U starim jugoslovenskim filmovima mučeni komunista ilegalac pokazivao je svojim primjerom kako se u ratu držati u zarobljeništvu, kako ne izdati ideju i drugove. Ipak, nije bilo signala koji bi sugerisali građansku hrabrost, pa su herojske vježbe iz čitanki lako zaboravljene u prvom ideološkom presvlačenju.
Danas, u Crnoj Gori, batine i tortura ulaze u privatni prostor kroz snimke kriminalnih klanova i paradržavnih struktura bezbjednosti koji cure na sve strane. Ne postoji istraživanje kako svi ti foto čatovi sa kriptovanih aplikacija utiču na podsvijest i misao, ali teško je pomisliti da se građanima dogodilo nešto dušekorisno. Okrutnost plesa države i kriminala data kao spektakl samo podriva socijalnu komponentu i izazvati novi strah. Sva ubistva, torture i sačekuše bez raspleta, dokazuju moć iz kojih dolaze, ali ne vode nužno ka oslobođenju, naročito ako nisu do kraja jasne. Ostavljene da plutaju van konteksta i krajnje političke odgovornosti, te slike postaju ikone kontrole, emotivne bombe bačene u srca gledalaca koja se natapaju strahom.
Prije nekoliko dana nikšićki aktivista pretučen je zato što je slikao divljanje momaka koji su mučili pse lutalice. Grupa siledžija slomila je čovjeku vilicu, izazvala potres mozga, izbila zube, iščašila rame. U svim novinama objavljena je fotografija žrtve u zavojima. Krupni plan. Još jedna ikona kontrole emocija, rekao bih, jer nije bilo građanskog protesta da javno i gromoglasno osudi zvjerstvo. To opet govori da su slike pretučenih koje otkrivamo prije inhibitori nego katarzične komande da se ustane u društvenu odbranu. Nasilje se opet kategorizuje kao privatna stvar, što je znak fašizacije društva.
Živio sam u Sinsinatiju, Ohajo, gdje je svaki dan bilo zločina i pucnjava, mahom između dilera droge. Ali ta ubistva nisu zaokupljala pažnju stanovnika grada koji je funkcionisao u svom privrednom, komunalnom i političkom okviru. Kriminal i nasilno ponašanje bili su odijeljeni u poseban psiho-geografski obor koji jeste užasan problem, ali nije usađen kao društvena suština. U Crnoj Gori ubistva, tuče, narko obračuni, decenijama su dio glavnih tokova i zapleta sa političkom pozadinom. Taj model vladavine se ne mijenja preko noći, bolje reći, on se podržava i nasljeđuje, nova politička banda mijenja staru, o čemu najbolje svjedoči pometeni i turobni grad Nikšić.
Fizičko nasilje je sveprisutno, dnevno i noćno, transgeneracijsko, familijarno, nasilje koje producira strah. Prije svega to je strah od pokretanja bilo kakve građanske akcije. Nije nevažno što je pretučeni čovjek aktivista. Pred njim je težak put oporavka tijela i psihe, koji možda nije u potpunosti moguć. Kao što ni društvo koje ne nađe način da glasno reaguje na ovakve napade, nema šansu da se oslobodi.