Misao na webu
CRNA GORA,
pravi život

Nema Crne Gore za srednjičare

.
Kad čujem „srednjašenje“ ili me se pozove da „odaberem stranu“, nemam osjećaj da moram izabrati između „dva ekstremizma“, nego između dvije manifestacije malograđanske, poltronske svijesti

Jedan od moja dva omiljena novinska pisca javno me pozvao da se ne zamajavam „lijepom dušom“ nego da podvrnem rukave i uprljam ruke pisanjem o realnom sranju u kojem se Crna Gora valja, ili u koje pokušavaju da je uvaljaju okupatori i domaći izdajnici.

Istina, nisam prozvan lično, prozvani su „mladi i ne tako mladi umjetnici“ i tako dalje. Ali osjetio sam se prozvanim i to je dobro, jer zapravo i sam smatram da ne bi bilo loše da se nježne umjetničke ruke u javnom prostoru, u polju komentara i mišljenja, više i redovnije prljaju raznim nečistim poslovima, kakvo je pisanje odvratnih „kolumni“. Na taj način bi, možda, to nešto amorfno i polumrtvo, što pretenduje da se zove crnogorskom „intelektualnom i umjetničkom scenom“, izgledalo makar malo manje mutavo i dosadno.

Jesam li rekao dosadno? Izvinjavam se. Jer možda do prije dvije godine crnogorska intelektulna scena jeste bila klinički mrtva, ali sad postoji, i u rovovima je. „Intelektualci“ (a to valjda između ostalog znači i umjetnici) iz dana u dan se pozivaju da se opredijele: ili su za najveću srpsku političku partiju u Crnoj Gori, popularnu „Crkvu Srbije“ koja, umjesto Hrista, radije slavi i odlikuje zločinca Šešelja i zlog Orbana, ili su neokomite (što bi, valjda, u nekoj nejasnoj interpretaciiji trebalo da znači „antifašisti“, „građanski“ i „proevropski“ orijentisani intelektualci). Oni koji se ne opredijele označeni su kao nešto mnogo gadnije od oboje – „srednjaši“ ili „srednjičari“.

Ali počnimo, kako i dolikuje, od najzajebanije od tri gore pobrojane opcije.

Srpska pravoslavna crkva je, dakako (što bi rekao moj drugi omiljeni novinski pisac), klero-fašistička, ultradesničarka, politička organizacija koja odavno nema nikakve veze sa hrišćanstvom, makar ne sa hrišćanskim vrlinama. U tom duhu (svakako ne svetom), odlikovanje Šešelja i Orbana ne iznenađuje. Zapravo potvrđuje da je ideologija SPC stabilna, a crkva dovoljno moćna da može bez ustezanja da prizna da u srcu ne nosi Hrista, nego mržnju, ratne zločince i koljače. Svaka mogućnost da se crkva kakva je SPC upetlja u bilo čiju politiku, bilo đe, opasna je i nedopustiva. Ali, kako to spriječiti?

Tu nastupa nova, 30. avgusta 2020. probuđena intelektualna elita, prekaljena na Belvederu, po kojoj je „Pobjeda“ ponovo glasilo revolucije, „CdM“ je ozbiljan medij, „AntenaM“ je avangardnija nego ikad, „Portal Analitika“ je... dobro, „Portal Analitika“ je „Portal Analitika“.

"Vijesti“ su zaista odavno dosadne u svojoj ambasadorski umjerenoj uređivačkoj politici i propalim pokušajima da stvore uspješnog političara, a od kad je ostatak medijske scene sebi dozvolio da pušta revolucionarnu krv i poziva na odbranu države, zabavnije je povremeno prokrstariti „Pobjedom“ i „CdM“-om. I ja to, priznajem, često činim.

Iako nisam baš toliko perverzan da idem i na „M portal“, srećom postoji kanal (medijski incognito window) kojim se vijesti s „M portala“ prelivaju, ponekad čak i u istoj opremi teksta, do svih ostalih, lakše svarljivih adresa iz novog, revolucionarnog „think tanka“.

Tako sam posljednjih nedjelja, zahvaljujući upravo izvorima „M portala“, saznao da i „škaljarci“ ozbiljno prate Skupštinu i važni su saradnici popova i političara. Javljaju im se, navodno, za kriptovane telefone („brat Dritan“), za oružje (kontakti iz SPC), za zaštitu (Marko Milačić), i vijećaju među sobom ko bi im odgovarao na najvažnijim, obavještajnim mjestima. To makar piše u prepisci između „škaljaraca“ i „srpske“ strane.

Prije par mjeseci, u prepisci između „kavčana“ i „crnogorske“ strane (objavljenoj na još jednom malom, ali obaviještenom portalu imena „Libertas“), vidjeli smo da su se uspostavljale veze između kriminalaca i tadašnjih visokih policijskih funkcionera (Lazović otac i sin), Vrhovne državne tužiteljke & sina, itd.

U zavisnosti od toga da li sa famoznog „Sky“-a poruke cure u portal „Libertas“ ili u „M portal“, pa se odatle prenose dalje po interesnom izboru medija, možemo pratiti kako politički zaraćene strane u Crnoj Gori komuniciraju sa krvavo zaraćenim mjestašcima iz Kotorsko-risanskog zaliva.

Iz toga, između ostalog, možemo zaključiti da uigrani sistem saradnje sa kriminalom, politička trgovina, lični interesi i bogaćenja izabranih, naravno, nisu nestali sa „padom“ DPS-a. A da li je to neko, zaista, i očekivao?

Valjda je Sky aplikacija dovoljna da se shvati kako u Crnoj Gori ne postoje dva politička puta, sa odvratnim „srednjičarima“ među njima. Puta nema. Postoji samo pustopoljina, i na njoj govno. Veliko, toplo govno oko kojeg se roje velike, zelene muve. Na toj sprženoj pustopoljini Crna Gora se ne dijeli između Srba i Crnogoraca. Dijeli se između „škaljaraca“ i „kavčana“.

Za razliku od jadnih crnogorskih političara, medijskih radnika i intelektualaca, „škaljarci“ i „kavčani“ ne moraju da mole strane ambasade za pomoć. Snalaze se i organizuju sami. U svom poslu suvereniji su, i na „međunarodnoj sceni“ uspješniji od države Crne Gore. Jer Crna Gora je zemlja naoružanih popova i kriminalaca. Njima pripadamo.

Ali to i ne čudi, jer kriminalna logika postoji i funkcioniše u svim oblastima, odavno. Za razliku od apetita, patologije i spremnosti na rizik, neko se bogati u poslu s kokainom, neko u „biznisu“, neko u politici. A neko, vjerovali ili ne, čak i u dosadnoj kulturi.

Crnogorska javna, kulturna i politička scena oduvijek je bila prije svega poltronska. Oduvijek se gravitiralo oko moći, dok se sanjalo da se jednog dana postane moćnik. Svi koji su poželjeli da od „biznisa“ ili kulture dobro žive u Crnoj Gori, u nekom trenutku čekali su na red da vide šefa, bio taj šef ministar „nadležnog resora“, ili onaj koji po ministru piša odozgo. Svako je imao svoju hijerarhiju puvanja u dupe, i uradio je sve što može da nikad ne propusti svoj red.

Zbog toga mi je, između ostalog, teško da povjerujem kako će se SPC i njenim partijama suprotstaviti građanska, proevropska Crna Gora. Ali kako, pitam se zbunjen, kad građanska, proevropska Crna Gora ne postoji? Već dvadeset godina, sa svih strana političkog spektra, ono što je imalo želudac za politiku predstavljalo je uvijek i samo malograđansku, antievropsku Crnu Goru.

Zemlja u kojoj se na javnoj sceni dvadeset godina savijala glava pred autoritetom, čekajući trenutak kad će se svako za sebe „snaći“, ne može biti građanska. Poltronstvo i gledanje svoje guzice malograđanske su kategorije par excellence, da se tako kulturno i evropski izrazim. Ujedno i jedine kategorije koje su „javnim djelatnicima“ u domovini osiguravale lagodan život i luksuz.

U Crnoj Gori, takođe, ne postoji „proevropska“ struja, jer oni koji sad kukaju za propuštenom šansom „brzog ulaska“ u EU, uradili su sve što su mogli da srpsko-crnogorska, političko-crkvena natezanja nikad ne prestanu, da se birokratski pristup EU uspori toliko da je već svima postalo jasno da ulaska vjerovatno neće ni biti.

U Crnoj Gori omiljene riječi su „nezavisnost“ i „suverenitet“, a upravo je nezavisnost i suverenitet najteže naći u zemlji u kojoj politika i mediji zavise i dozivaju upomoć ovaj ili onaj centar moći izvan svoje zemlje. Tu ne postoji ništa suvereno. Postoji samo izvršavanje naređenja. Molbe, unutrašnje svađe i nada da neko neće potpuno poludjeti i pokušati sam.

Čak ni navodno politički nezavisna NVO scena u Crnoj Gori nije proevropska, ona je samo zavisna od evropskog novca, što znači kolonizovana kao i sve političke i medijske strane. Kad bi ta scena samo za trenutak proširila spektar tema i perspektivu izvan tvrdo kapitalističkih, neoliberalnih zahtjeva, ostala bi bez novca, što ih takođe stavlja u jadan položaj malograđanske računice.

I na kraju, da vidimo što je sa tim gadnim „srednjašima“.

Podržavam jezičku egzibiciju i traženje novih pojmova i sintagmi, pogotovo kad to omogućava praćenje nastajanja jezika jedne grupe i putovanje novih pojmova iz nečijeg pera do ostalih istomišljenika, koji onda svi počnu da pišu kao iz jedne glave (što je pomalo tužno i glupo, moram priznati), ali uprkos zabavljanju tom jezičkom uniformisanošću i stilskom dosadom, priznajem i da mi pojam „srednjičari“ i „srednjaši“ ide na živce.

U Crnoj Gori politika se uglavnom vodi tako što se jedna strana uvijek ponaša kao da čitava druga ili treća politička grupa ne postoji, ili ne bi trebalo da postoji.

„Suverenisti“ nastupaju kao da Srba nema koliko ih ima, Srbi kao da Crnogorci i nacionalne manjine ne postoje, a i jedni i drugi zaboravljaju da nakon dvadeset godina nacionalističkih zatezanja i kriminalnog bogaćenja na račun tih zatezanja, među crnogorskim suverenistima postoji mala ali stabilna grupa kojoj se gadi naplativi patriotizam DPS & prijatelja, kao što među Srbima, gle čuda, postoje oni kojima Andrija Mandić nije vojvoda (not my woiwoda, štonose kaže) i kojima litije nisu bile ostvarenje pravoslavnog, vlažnog sna.

Te dvije grupe stidnih odmetnika, vjerovatno bivših apstinenata, na posljednjim izborima omogućile su Dritanu Abazoviću da postane „tas na vagi“, zauzeli su stav i na izborima kaznili svoje najjače ideološke predstavnike (DPS i DF), kao što će, nadam se, već na sljedećim izborima kazniti Abazovića za prevaru sopstvenih glasača, povlačenje idiotskih političkih poteza i napade na medije i ljude koji ga kritikuju.

Osjećaj superiornosti koji dolazi od onih koji s prezirom gledaju na te, tamo neke, „srednjičare“ koji nikako da se opredijele, ide mi na živce upravo jer zanemaruje da su se „srednjaši“ opredijelili, samo ne za onu grupu za koju naša dva najjača političko-nacionalna-biznis modela žele.

Izbori su pred nama, a to je valjda šansa da se vrate zalutale ovčice koje su krenule srednjim putem, ako među njima zaista ima još ovaca koje vjeruju da će Andrija Mandić u EU, a da će suverenistička koalicija naprijed u građenje građanske države, a ne u nastavak krađe i održavanja vlasti makar još tih deset brzih godinica, dok nas konačno ne spasi stara spasiteljka Evropa.

Zato kad čujem „srednjašenje“ ili me se pozove da „odaberem stranu“, nemam osjećaj da moram izabrati između „dva ekstremizma“, nego između dvije manifestacije malograđanske, poltronske svijesti čiji su najuspješniji ljudi kriminalci. Jedna strana se uzda u jednog „šefa“, druga u drugog. I jedna i druga mi se gade, i to ne zato što izjednačavam crnogorski i srpski nacionalizam, nego zato što su mi manifestacije oba nacionalizma gadne svaka na svoj poseban način.

Ako taj osjećaj gađenja znači da „srednjašim“, ne preostaje mi ništa drugo osim da intelekutalnim snagama sa obje strane poručim da me za srednjak povuku.

Eto, ruke su zaprljane. Osjećaj je, kao i uvijek, dobar, dok ne postane odvratan. U to ime, uvjeren da je moguće zaprljati se istovremeno uživajući u „lijepoj duši“ (makar tuđoj), ovaj prljavi tekst završiću ničim izazvanom pjesmom Adama Zagajewskog iz njegove posljednje zbirke „Pravi život“. Pa, pročitajmo:

                                                                                                                                                                      .

Alegorija dobre i loše vlasti

                                                                                                                                                 .              

Dobra vlast, Buongoverno

i dobar sudac – vidimo

kako Siena cvjeta

pod pravednim vladarom.

                                                                                                                                                                       .

Posvuda vlada mir, očigledan.

Seljaci spokojno rade,

grožđe puca od ponosa

a svadbena povorka pleše na ulici.

                                                                                                                                                                     .                                                                                                                                                                             

Loša vlast pak počinje tako

što maltretira pravdu,

koja ima lijepo ime Iustitia,

laže, sije Svađu,

                                                                                                                                 .

obožava Okrutnost i

prevaru, na koncu unajmljuje ubojice.

Grad postaje gust, polja prestaju

davati plodove, kuće gore.

                                                                                                                                                   .

Pa ipak nakon sedam stoljeća, pogledaj,

(usporedi te dvije freske)

zlo se izlizalo, jedva se vidi

dočim Dobro privlači pogled

živim bojama.

                                                                                                                                                                   .

Treba samo pričekati

sedamsto godina.