Nema boljeg načina da neku stvar razumiješ nego da je prećutiš. Zato ne krivi ljude koji nikad ništa nisu javno rekli – oni sve odlično razumiju. Oni su male vantjelesne strukture čiste duše koja se ne da ukaljati ovozemaljskim jadima. Ima ih u svakom narodu i vremenu. Ne treba im spomen, ni spomenik, samo da su zdravo, otaljaće svoju životnu funkciju bez da su digli glasa i u tome na koncu pronaći mir i mudrost, za daleka neka pokoljenja.
Obraćati se tim diskretnim junacima sa moralne visine može samo budala. Vrijeme je odavno takvo da se najgrlatiji među nama sve više okreću toj tihoj gomili sa divljenjem. Jer, ne samo da u tihovanju sve razumiju, nego se za njihov dragocjeni glas vodi silna borba. Upravo nemušta većina koju od milja zovemo društvo, upravo to fantomsko ničim verbalizovano javno mnjenje, odgovorno je za najveća sranja i nadahnute geste kojima se pokušava do njega doprijeti.
Kad su prije dvadesetak dana polomili Partizansko spomen-groblje u Mostaru, bio je to teroristički čin, dakle, akcija zastrašivanja upravo te nemušte nutrine koja bosanski i regionalni lonac čini opasnim. Ta ćuteća vojska ljudi nevještih da se izraze van zidova svojih porodica, plemena, partija ili psiholoških racionalizacija, svjedočila je jednom varvarskom činu, kako to kaže štampa, dakle razbijanju 700 nadgrobnih kamenih cvjetova i umjetničkih tačaka goleme vrijednosti za svijet koji je prije 70 godina šatro pobijedio fašizam.
Fašisti iz mraka posao su obavili kao da su pekli master na nekom komunikološkom fakultetu, macolom su zakucali poruku u inbox svim ljudima dobre volje, koji su poruku pročitali, i većina se napravila kao da je spam. Ali to ne znači da poruka nije shvaćena i da svi oni koji su je prećutali nemaju što za reći – tek njihove misli valja pogoditi a riječi poroditi, što se i desilo kroz nekoliko nadahnutih govora i članaka protiv ovog zlodjela.
Ipak, sva ta antifa osuda je jedna internetska papazjanija koja traje dva dana bez trećeg i u kojoj se potpisnik ovih redova teško snalazi. Društvene mreže favorizuju tajming kao suštinu reakcije i ponekad nije važno ni šta si rekao nego kad si ga rekao i pritisnuo enter kao hekler. Ovo se čak i rimuje. Zgodne su te igre riječima, na mrežama, namame te da odvažno sagoriš u šeru i riču.
Novi se tribuni mreža ne klanjaju nikom do algoritmu, pa su i njihove reakcije potrošene prije nego su ih poslali. Na kraju opet prevlada tišina, sad već ne možemo reći kao na groblju, nego kao na slomljenom groblju.
Prije rušenja, foto: Marko Obradović
I đe si tu ti, filozofe, pitate se? Dobro pitanje. Između instant reakcije i ćutanja ostao je ovaj neki period od dvadesetak dana, kad se stvari slegnu i kad čovjek pokušava pogledati unazad. Držim da je taj period dobar kao emotivna distanca i oblik sućuti, ali da bi svakim narednim satom odlaganja ovog tekstualnog čina moja savjest bila opterećena. Jer, fašistima moraš odgovoriti. Ovog puta su se razularili na način koji obavezuje.
Prvo bih se zahvalio tim ljudima iz tmine što su bacili svjetlo na spomenik sasvim zapušten i zapostavljen. Uništavanjem djela Bogdana Bogdanovića u vremenu rasapa svih vrijednosti, tom se djelu zapravo odaje najviša počast. Sve umjetnički vrijedno i humanistički značajno, ako preživi u ovom vremenu postaje sumnjivo zbog svog pukog postojanja.
Uništavanjem vrijednosti zapravo se oslobađa nova snaga, groblje se iz kamenog agregatnog stanja seli u vazduh, dakle na Internet, postaje simbolički potentno jer se makar smrskano uzdiže kao nedostižni ideal pravde, zakona i ljudskog reda. A ona ćuteća gomila koju sam pominjao makar podsvjesno traži red, misao, zakon i strukturu. Stoga je rušenjem groblja ono postalo važno, rodilo se kao prošireno područje borbe i preselilo u mitološko vrijeme, bez kojeg političke akcije nema niti je može biti.
Meni je ova fašistička svinjarija pomogla da se koncentrišem u tačku sa koje jasno vidim da su principi antifašizma preživjeli, i to u svom izvornom jugoslovenskom obliku. Ne postoji šansa da bi se na njih kidisalo da partizanski grobovi i danas nemaju ogromnu simboličku vrijednost.
Ono što grešan čovjek ponekad pomisli, kako su svi ti socijalistički memorijali samo furka milenijalsa, blogera i nerd generacije koja u njima traži NLO estetiku, sad se pokazalo malodušnim pretjerivanjem. Način na koji je spomenik rušen, sistematskim uništavanjem njegovih „členova“, kao da mi je otvorio oči. Prilježnost zločinca odala je neosjetljivu fazu očajnika koji pobjedu ne može ni da sanja ni razumije.
Znam da ovo zvuči utopistički i da je zapravo grupa bandita iskoristila mrak i ideološko posrnuće vlasti koja je zapostavila nasljeđe civilizovanog svijeta, te da Mostarci sa gramom mozga u rušenju spomenika teško vide nekakvog optimizma. Ali, udar nađe iskru u kamenu, kako reče onaj naš. Na ličnom primjeru svjedočim da sam budniji, da motrim okolnosti drugim očima i sa novom spremnošću. Bilo je to jedno formativno rušenje i poziv na odbranu.
Ne znam za socijalne ishode, ali polazeći od psihologije, mislim da je rušenjem spomenika u Mostaru mnogi vojnik regrutovan sa ove druge strane, koja će se prije macole pokušati boriti znanjem i vrlinom. Ali neće ustuknuti ni od macole.
Protest u Mostaru, foto: klix.ba
Ta „naša strana“, bez idealizacije, molim, raznorodna je i podložna svim boljkama postmoderne zbrke, ali udar će je fomirati, ako će išta: svakim batom čekića ona postaje koherentnija, samo treba biti strpljiv. Podnositi udarce samosvjesno, uz kredo da su zrenje i tajming suština ratovanja, do trenutka kad jednim potezom zbrišemo fašističku avet sa lica zemlje.
Eto, tako brzo se odigra revolucija, kao naglo završen tekst.