Sloboda je, od antičkih vremena do danas, jedno od temeljnih pitanja ljudske misli. Od Aristotela do savremenih filozofa, ljudi su pokušavali da razumiju što zapravo znači biti slobodan. Kroz istoriju, ona se razumjela prvenstveno u političkom i ekonomskom smislu, kao oslobađanje od ugnjetavanja, od nepravde, od izrabljivanja. Filozofi su je različito tumačili. Od individualnog prava na izbor i autonomiju, do društvene kategorije koja se može ostvariti tek u zajednici. Za Hegela, sloboda je bila proces samoostvarivanja kroz duh i institucije; za egzistencijaliste poput Sartra, ona je nužnost ljudske egzistencije.
Ali sloboda nije samo apstraktni pojam. Ona je uvijek povezana s materijalnim uslovima života. Čovjek može govoriti o slobodi duha, ali ako nema hranu, krov nad glavom ili zdravstvenu zaštitu, ta sloboda je samo privid. Zato se filozofija slobode ne može odvojiti od pitanja društvenih odnosa, moći i ekonomije. Sloboda nije nešto što jednom osvojiš, pa zauvijek imaš. Ona je stalna borba i protiv spoljašnjih ograničenja i protiv onih u nama samima.
U toj borbi marksizam daje slobodi poseban smisao. Marks ne posmatra slobodu samo kao individualnu kategoriju, već kao društvenu mogućnost koja se rađa tek kada prestanu klasne razlike. U kapitalističkom društvu, kaže on, sloboda postoji samo formalno. Radnik jeste slobodan da prodaje svoj rad, ali je primoran da to čini jer nema drugog načina da preživi. Njegova sloboda je nužna.
U marksističkom idealu besklasnog društva, sloboda znači oslobađanje od tih nužnosti. To nije samo sloboda „od nečega“ (od siromaštva, izrabljivanja), već i sloboda „za nešto“ (za kreativnost, zajedništvo, solidarnost). Sloboda u marksizmu nije privatno utočište, već zajednički horizont. To je mogućnost da se čovjek razvija bez dominacije i otuđenja, u zajednici u kojoj više nema podjela na vladajuće i potčinjene, bogate i siromašne.
Sloboda počinje u nama i prolazi kroz tijelo, duh i društvo. Kada se ova filozofska i marksistička razmišljanja povežu s pitanjem naturizma, otvara se neočekivana, ali duboko simbolična veza. I upravo tu, paradoksalno, naturizam postaje eksperiment oslobađanja – mjesto gdje tijelo prestaje da bude instrument društvene hijerarhije. Tu dolazimo do druge dimenzije slobode, one koja je mnogo neposrednija i intimnija: slobode tijela.
U potrazi za autentičnom slobodom
Naturizam, kao praksa slobodnog bivanja u nagosti, negira mnoge društvene hijerarhije. Na nudističkoj plaži nestaju znakovi bogatstva, moći i statusa, nema razlika između onih koji nose odijela i radne kombinezone, između brendiranih haljina i skromne odjeće. U tom jednostavnom, možda banalnom činu skidanja odjeće krije se praksa besklasnog društva – sloboda koju marksizam zamišlja, a filozofija sanja, ovdje postaje iskustvo. Tijelo je oslobođeno statusnih simbola, a čovjek postaje ono što zaista jeste – biće među drugima, bez klasnih obilježja. To je čin koji briše klasne razlike i podsjeća da su svi ljudi, bez obzira na porijeklo, funkciju ili imovinsko stanje, jednaki pred morem, suncem i vlastitim tijelom. U tom smislu, naturizam se može čitati kao mikro-praksa marksističkog ideala – privremeno ukidanje hijerarhija kroz iskustvo zajedničke slobode. Naturizam je zapravo pokušaj bijega, ali i potraga za autentičnom slobodom.
Važno je naglasiti da marksizam slobodu nikada ne posmatra izolovano. Ona nije individualistički hir, već stanje koje nastaje tek u zajedništvu i kroz solidarnost. Slobodan čovjek nije onaj koji se zatvara u svoj egoizam, već onaj koji se oslobađa zajedno s drugima, u zajedničkom prostoru jednakosti. To zajedništvo, gdje se oslobađanje jedne osobe ne može zamisliti bez oslobađanja čitave zajednice, ključna je nit marksističke misli. Upravo zato naturizam ima neočekivanu srodnost s ovim idealom.
Na nudističkoj plaži sloboda se ne ogleda samo u činjenici da se pojedinac oslobodio odjeće i stida, već u tome da je to učinio rame uz rame s drugima. Nema slobode ako si jedini nag – sloboda postaje stvarna tek kada se podijeli, kada cijela zajednica učestvuje u tom činu oslobađanja. To je ono što konzervativna društva nikada ne mogu da razumiju – da se sloboda ne mjeri time koliko se izoluješ od drugih, nego koliko s drugima dijeliš. U tom zajedničkom iskustvu nestaje konkurencija i prestaje potreba za maskom. Ljudi brinu jedni o drugima, poštuju prostor i tijelo drugog, osjećaju solidarnost, jer svi prolaze kroz isti proces razotkrivanja. Na taj način, naturizam pokazuje kako se sloboda i zajedništvo ne isključuju, već dopunjuju. Slobodan si upravo zato što si sa drugima slobodan, što te drugi ne osuđuju, već prihvataju. To iskustvo zajedničke slobode podsjeća na marksistički san o društvu gdje lična emancipacija nije u sukobu sa kolektivnom, već se međusobno hrane i jačaju.
Sloboda protiv lažne slobode
Naturizam, ili život u skladu s prirodom u njegovom najjednostavnijem obliku – kroz nagost – predstavlja radikalnu, ali i prirodnu filozofiju slobode. On polazi od ideje da ljudsko tijelo nije sramotno, već prirodno; da nije oruđe za tržište ili predmet društvene kontrole, već izvor dostojanstva, jednakosti i ljepote. Prava sloboda dolazi kada se oslobodite ne samo odjeće, već i sramote, očekivanja i uvjerenja da morate da izgledate savršeno da biste bili prihvaćeni. U društvu u kojem dominiraju konzumerizam i nametnuti standardi ljepote, nagost je postala roba. Reklamna industrija je od ljudskog tijela napravila instrument manipulacije i profita. Naturizam se suprotstavlja tom poretku. Skidanjem odjeće skidamo i maske, one koje nam nameću moda, tržište i klasne norme.
Kapitalizam nas pretvara u izolovane potrošače. Naturizam, naprotiv, gradi zajednicu zasnovanu na povjerenju i solidarnosti. Biti nag među drugima znači vjerovati im, ali i biti prihvaćen takav kakav jesi. To je možda najljepša definicija slobode.
U svijetu u kojem vladaju konzumerizam, klasne razlike i otuđenost, nagost postaje čin oslobođenja i jednakosti. Zato naturizam predstavlja negaciju klasnih razlika. On u svojoj svakodnevnoj i „maloj“ revoluciji, pokazuje da je jednakost moguća. To je privremena, ali snažna utopija.
Feministički mikro-otpor
Ako je naturizam mikro-praksa marksističkog ideala jednakosti, onda je on i mikro-otpor patrijarhalnom poretku koji kontroliše tijelo. Naročito žensko.
Feministička misao nas uči da se potčinjavanje ne odvija samo u institucijama, već u svakodnevnim gestovima – u načinu ponašanja, oblačenja, stida. U tom smislu, nagost postaje i neka vrsta feminističkog otpora, ne zato što je provokativna, već zato što odbacuje nametnutu sramotu. Jer žensko tijelo je vjekovima bilo predmet kontrole, moralne osude i tržišne eksploatacije. Ono u naturizmu više nije objekt, već subjekt slobode. To iskustvo ogoljene jednakosti briše rodne hijerarhije isto kao i klasne, jer i jedne i druge počivaju na moći, kontroli i vlasništvu. Zato je sloboda tijela istovremeno klasna i feministička borba, borba protiv sistema koji tijelo vidi kao sredstvo, a ne kao biće.
Žene u Crnoj Gori otvorenije
Njemački pokret Freikörperkultur (kultura slobodnog tijela) još početkom XX vijeka učinio je naturizam dijelom društvenog života. Danas su nudističke plaže, kampovi i zone u parkovima potpuno normalna stvar u zemljama koje su najegalitarnije u svijetu. Prema jednom istraživanju iz 2014. godine, Njemci i Austrijanci su među najčešćim ljudima koji se skidaju potpuno na plaži — oko 28% ispitanika tvrde da povremeno odlaze nagi na javnu plažu. Za skandinavske zemlje, koje su poznate po liberalnom odnosu prema tijelu i visokom stepenu društvene jednakosti, taj procenat je nešto manji, ali i dalje visok u evropskim okvirima. Upravo u tim društvima naturizam se shvata, ne kao provokacija, već kao logična posljedica slobode i ravnopravnosti.
Rezultati anonimne on-line ankete, koja je za potrebe ovog teksta sprovedena u Crnoj Gori na uzorku od 250 ispitanika (129 žena i 121 muškarac), jasno pokazuju da su žene otvorenije prema naturizmu od muškaraca. Svaka četvrta žena između 30 i 59 godina, povremeno ili često boravi (ili je boravila) na nudističkoj plaži, dok to čini tek svaki šesti muškarac. Još je upečatljiviji odnos prema stavovima: gotovo polovina žena nudizam vidi pozitivno, polovina neutralno, a tek jedna ispitanica negativno. Kod muškaraca, naprotiv, pozitivan stav bilježi tek 40%, dok negativan odnos ima 15%. Čak 19% muškaraca izjasnilo se da su jednom bili na nudističkoj plaži, ali su njihovi razlozi vezani za radoznalost i sticanje iskustva, dok je kod žena taj procenat 9% i uglavnom se radi o zdravstvenim razlozima ili sunčanju bez odjeće.
Naturizam kao prkos sistemu
Naturizam nije samo individualna praksa, već politički čin otpora. On osporava ideologiju kapitalizma koja tijelo svodi na robu. Uči nas da tijelo nije sramota, već oruđe slobode i jednakosti. On podsjeća da je istinska sloboda ona u kojoj nema nadmoći, nema eksploatacije i nema srama. I zato „filozofija slobode“ u naturizmu nije bijeg od politike, već mali revolucionarni čin. U trenutku kada kapitalizam zarobljava i naše tijelo i naš duh, čin nagosti postaje oslobađajući, gotovo subverzivan. On ruši klasne simbole, briše statusne razlike i pokazuje da je moguć svijet jednakih. Ono što ni marksističke revolucije nijesu do kraja uspjele, na trenutke uspijeva naturizam. Ta gola jednakost može biti opasnija za sistem od bilo koje parole ili protesta. I kada sledeći put stanete na pijesak Ade Bojane, goli i slobodni, sjetite se da to nije samo uživanje – to je politički čin. To je prkos sistemu.