Svakih nekoliko dana u novinama osvane tekst o maloljetnicima koji prebijaju drugu djecu, o maltretiranju i nasilju. Navikavamo se na tu novu normalnost i refleksno slavimo neko nejasno vrijeme kad je nasilja bilo manje.
Neću lagati, i sama često uzdižem period svog djetinjstva, vrijeme koje smo proveli na biciklima, na igralištima, u lutanjima. Prijatelj mi protivurječi, kaže da je nasilja bilo i tada, ispred zgrade, jer su eto, primjera radi njega stalno maltretirali.
Sjećam se da sam u nekoliko prvih razreda osnovne škole išla sat ranije u školu kako bih sa drugaricama igrala lastike prije nego počnu časovi. Često bih išla kod drugara i oni kod mene, igrali bismo se u dvorištima kuća, slavili rođendane uz kasetofon i slatkiše. Ipak, da sve nije bilo tako slatko, pokaže pokoji bljesak straha. Recimo, pijani profesor fizičkog me je umjesto Kavarić prozvao "Kravarić", pa je godinu dana trajalo mukanje nekoliko nedovoljnih đaka, dječaka iz odjeljenja. Nije me to naročito doticalo, niti sam se kome požalila. Tad sam slušala Marčela i njegovi stihovi su me bodrili.
Iako dvorišno orijetisano dijete, dio djetinjstva sam provela igrajući Sega Mega Drive igrice na malom televizoru. Bila sam ekspert za Super Marija i Kontru. Ipak, priroda tih zanimacija bila je ograničena. Pređeš staze, obrneš igricu, i gotovo.
U međuvremenu se TV uređaj uvećao najmanje 4 puta, rezolucija je gurnula naše oči na 6k, pa se naše prastaro igranje teško može zamisliti. Mislim da je fizičko uvećanje i sveprisutnost tehnike znak agresije koja je davno prevazišla opasnost televizije na koju su upozoravali neki od najvećih filozofa poput Adorna, ali i umjetnika i književnika poput Sabata. Prije više od dvadeset godina, negdje u periodu kad sam imala desetak godina, Sabato je očajavao nad zavisnošću od ekrana, zato što anastezira čula, umrtvljuje um i škodi duši.
Veliki pisac nije dočekao sveopštu upotrebu kompjutera, premještanje radnog vremena u slobodno vrijeme, što odgovara iznošenju računara iz kancelarije u internet kafee, gdje se spaja ugodno i korisno, pa se radi uz kaficu. Danas se došlo do toga da posao nosiš u porodični ambijent, a sa njime i tenziju. Ta tenzija je odlika svijeta koji veći uspjeh pojedinca naplaćuje sve većom nehumanošću, sve više nevidljivim radom i psihičkim opterećenjem. Uspješni ljudi su za posao uvijek dostupni. Ipak, posao nije život, posao bi trebalo biti uslov za veći kvalitet vremena nakon radnog vremena, koje je već odavno prešlo granicu intime. Da li je provjeravanje mejla u slobodnom vremenu skrnavljenje neradnog dana i zašto nas taj nevidljivi rad, taj spontani klik užasa ne alarmira?
Sad se već pitate kakve veze ima odrastanje i moje drevno djetinjstvo sa novim tebnološkim zakonitostima koje nam određuju svakodnevicu? Postoji veza, rekla bih dvoguba, koju ću ovdje pokušati da predstavim.
Djeca se sa ekranom srode prerano, jer je usljed hiperpritiska uspjeha i zarade roditeljima lakše zabaviti dijete pametnim telefonom, nego “žrtvovati” vrijeme i osmisliti kvalitetniji sadržaj. Baš tu je zamka i za obrazovane roditelje i za roditelje koji su prinuđeni da fizički rintaju kako bi preživjeli. Slobodno vrijeme košta, postaje luksuz bogatih koji mogu priuštiti da jedan roditelj ne radi i provodi vrijeme sa djecom. Ukoliko je riječ o slabo plaćenim poslovima – ne možemo rizikovati glad, da bismo provodili vrijeme sa djecom. Siromašni moraju raditi i prepuštati dijete grubo osmišljenom vremenu. Nedovoljno bavljenje djecom nije izbor nego prisila nad kojom se ne može držati moralna lekcija.
No, problem prevelike upotrebe ekrana i činjenica da djecu odgajaju online sadržaji nije samo muka siromašnih ili manje obrazovanih. Ovdje govorimo o nadnacionalnom fenomenu, koji je stvar novog tehnorealiteta, toliko dominantnog da ga svi lako prihvataju. Samo da savjest bude mirna, "uspješni" roditelj djetetu natovari nekoliko trendovskih obaveza, kurseva, aktivnosti i spremanja, koja će tati ili mami donijeti malo predaha, a djecu dodatno opteretiti. Dakle, i djeca moraju pratiti mit društvenog napretka i sazrijevati u skladu sa njim.
Istraživanja nedvosmileno pokazuju da je u najrazvijenijoj zemlji neoliberalizma SAD, sedmoro od desetoro djece pod stresom, a taj stres stručnjaci objašnjavaju velikom kompeticijom i sistemom koji djecu opterećuje očekivanjima. U zadnjih deset godina, broj depresivne djece sve brže raste, pa je npr. u SAD više od 10 odsto djece sa dijagnozom anksioznosti i 4 odsto sa dijagnozom depresije u dobu izmedju 3-17 godina.
U odnosu na ranije dekade, porast mentalnih oboljenja i problema u ponašanju kod djece je veći od 40 procenata. Takođe, upotreba društvenih mreža i neselektivno gledanje video-sadržaja utiču na smanjenje empatije kod djece. Prevelika upotreba ekrana dovodi do redukcije susreta, interakcije uzivo, što dodatno doprinosi smanjenju osjećajnosti za druge.
Ne mislite valjda da se ovo dešava negdje tamo preko okeana i bez opasnosti po vaše dijete. Jer zahvaljujući globalizaciji i metateritorijalnosti internet prostora, više nije važno na kom polu zemljine kugle živite.
Iako empatija zavisi i od mnogih drugih faktora, veliko je pitanje mogu li roditelji uopšte ponuditi sadržaje dovoljno jake da neutralizuju stresni udar novog tehnološki uslovljenog odrastanja. Ipak, odgovornost roditelja je ključna. Zato se u posljednje vrijeme nasilna djeca smatraju zanemarenom, jer prepuštanje djece online rutinama jeste zanemarivanje. Možda vaše dijete nije gladno, možda ima najnovije adidas patike koje su hit na Tiktoku, možda pije novo piće koje reklamiraju teen influenseri i možda gleda najnoviju Netfliksovu seriju jer je ona sad u trendu. Ali zanemarivanje više nije stvar fizičkog i u tome i jeste štos. Manjak empatije znači povećanje agresije. Agresivna djeca nijesu srećna i ona maltretiraju drugu djecu. U našoj zemlji nasilje raste, a naše škole više nijesu bezbjedna mjesta. Da politizujemo prave stvari, to bi bio najveći problem u Crnoj Gori i početak svake reforme koja bi iz škole prešla na cijelo društvo. Nasilje u školama je sistem zapuštenog pojma društvenosti koji se raspada nasumično i lomi u dušama djece koja istinski pate.
**
Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.