Od kad je biši ambasador u Vatikanu Miodrag Vlahović promijenio bravu na vratima ambasade i odbijao da preda svoju visoku dužnost, nije bilo veće diplomatske bruke za Crnu Goru.
Ali odmah moram biti iskren, to što je Vlahović radio nije se računalo u velike skandale, bio je to više jedan nušićevski obrt u karijeri koja se bližila nemilom kraju. Ova posljednja blamaža Crne Gore, pak, temeljni je oblik nepoštovanja sopstvene državnosti, mnogo gori od pljuvanja zastave ili groktanja na himnu. Ovo što su nemoćnici crnogorskog državnog kora učinili sa svojim fantomskim amandmanima na Nacrt rezolucije o Srebrenici, suočava nas sa groznom činjenicom koju slutimo još od 2006. godine. Da je crnogoska državnost uslovljena i slučajna kategorija političkog obrta koji na ovom stepenu društvenog razvoja prosto ne zaslužujemo.
Jer ako naši mladi lavovi, školovani na zapadu, oličeni u funkcionerima PES-a prosto lažu da će im Amerika posredovati sa nekakvim amandmanima, a Vašington kaže nemamo pojma o čemu se radi, e onda je to znak da diplomatska bruka nije najveći problem. Veći je problem uboga snishodljivost i amandmansko vađenje pred očima srpskog nacionalizma koje je naše diplomatske magove dovelo do toga da se izgube u mejlovima i umisle podršku SAD. A još veći problem je lakoća sa kojom su uhvaćeni u toj laži i javno prokazani kao nepouzdani partneri i budale.
Da ne ponavljam ono što su svi čuli – Crna Gora je odbila da kosponzoriše predloženu UN rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, ali je obećala da se će za nju glasati. Onda se iz Beograda začulo gunđanje, a iz Moskve brundanje, što je dovelo do odgovora u obliku "spasonosnih" amandmana. Njima je, da ponovimo, trebalo potvrditi ono što Rezolucija uopšte ne sugeriše niti tretira, da srpski narod nije genocidan i da je Republika Srpska fakat po Dejtonu.
Način na koji supersile govore obično je uglađen i izražajno obrnuto proporcijalan njihovoj snazi. Primjerice, kineski je predsjednik posjetio Srbiju na godišnjicu NATO bombardovanja kineske ambasade u Beogradu, ali nije na sav glas trubio o tome, previše moćan da bi njegov izraz bio ospoljen jednim tako brutalnim povodom. Ali nekad su i velike sile pritjerane uza zid i moraju da odustanu od protokolarne svedenosti, što se dogodilo sa sirotim Sjedinjenim Američkim Državama. Mi svo vidjeli crnogorske amandmane u nacrtu, ali nemamo pojma ni o kakvom našem posredovanju, rekli su i postavili dijagnozu trenutka.
A ta dijagnoza, sprem'te se, nije laka za stomak i glasi - za vrijeme DPS/SPD vladavine crnogorska je diplomatija bila ustrojena i vođena na ozbiljniji način. Nepopularno je reći istinu i spasiti dušu, ali DPS je bio majstor ugnjetavanja diskursa, malovaroške svestranosti i licemjernog dodvoravanja što su sve temelji uspješnog diplomatskog nastupa u svijetu savremene političke pragme. Sadašnja spoljna politika Crne Gore liči na tezgu koju možeš zakupiti za sitne pare i koristiti u neznane svrhe. Ako si prvi komšija tu ćeš iznijeti svoje najkiselije crevlje i pokušati da ih uvališ svijetu kao modni krik, a ako si velika sila, stavićeš naprosto svoju čizmu, bez ikakvog obzira prema vlasniku i lijepim običajima koje taj nesretni tezgaroš još nije izučio.
Brukanje države ćemo preživjeti, ali odstustvo odgovornosti i stida za lažno i nemušto postupanje na državnom nivou vodi Crnu Goru u nestabilna stanja. Sve perverzne političke ucjene i procjene odjednom postaju moguće, odgovornost je preorana i teren je otvoren za negaciju zločina. To je ono što provejava u Skupštini, na odborima i u jutarnjim programima. Slegnuta ramena premijera Spajića prosto nisu u stanju da nose politički teret nacionalizma kojem se uporno pravda kao dužnik. Spajić bi, kaže, da priča o putevima i infrastrukturi. Medijska rika deefovih voćkica i desna skretanja u skupštinskom domu upravo jesu putna infrastruktura o kojoj Spajić treba da brine, jer putovanje koje nam se njome predlaže ne vodi na dobro mjesto.