Kao periferija Osmanskog i Austro-Ugarskog carstva, kao periferija Vizantije i Rima, balkanska je zemlja pogodovala uzgoju umišljenih sukoba i velikih nepravdi koje obično muče one koji se ne broje. Udaljeni od centra odlučivanja, mali balkanski narodi morali su da dorade svoje istorije, da izmaštaju svoja poslanstva i pretenzije i na taj način opstanu u krivom ogledalu svojih istorijskih krajina.
Ti narodi su kondenzovali jedan antimoderni pristup realnosti, pristup koji na lokalu gaji iluzije koje niđe ne prolaze. Regija je gradila svoju malu mitologiju i veliku misao o značaju koji nikad nije postojao.
Fabrikovanje tog umišljaja traje i danas u modernim vremenima. Kad na google-u ukucate npr. "Dajko", dobijete više informacija nego o najboljem vaskularnom hirurgu na svijetu. Izopštenost od svakog napretka se uredno digitalizuje, te svakim novim unosom sve više svodi na jadnu političku postavku. Ta postavka je trula, zato mora biti svepristutna da bi opstala. Realnost se kidnapuje na lokalu, odvaja se od svijeta, a nada guši u korijenu.
U Srbiji je postavljen osnov za ozbiljnu patološku paranoju zasnovanu na vođi, u BiH je haos pritajen u ustavu, dok se u Crnoj Gori stvar prosto rasula. Sjednica Skupštine Crne Gore na kojoj je izabrana nova Vlada sa 32 člana bila je neuspjeli pokušaj vlasti da to rasulo sanira. U Vladu su izabrani narodi, bošnjački i srpski, diskutovalo se o narodima i pomirenju, dakle implicirao se nekakav sukob naroda, kao maksimum političke mašte koju vlast može doseći zdesna.
Ipak, treba da kažemo da stvarnost nije sasvim crna. Zbog načina na kojoj se narodni dogovori odvijaju čak možemo biti optimisti. Ne samo da je razobličena suvišnost partija i ovjerena vlada privatnih družina, nego je i sam pojam Narod doveden do ruba pucanja kad mu se gubi značenje.
Nova Vlada Crne Gore ideju je Naroda, dakle dostojanstva koje se obično vezuje za taj pojam, iznijela na pazar i uložila u političke čipove jedne sasvim nove igre. Narod je sa svetog trona apstrakcije i žrtve, sišao u septičku jamu. Spušten je u rang kriptovalute, piramidalne prevare, NFT sličice i sličnih drkalica kojima trguje premijer Milojko Spajić.
Ponavljam da to ne mora biti loše kao što se čini. Ideja Naroda je toliko obesmišljena da se može očekivati samo razgradnja cijelog koncepta. Kao što je građanska ideja pukla kad je stari DPS pokušao iza nje sakriti korupciju i kriminalnu piramidu na kojoj je ležao, tako će propasti i nova č-etnička paralaža po kojoj Andrija Mandić ili Ervin Ibrahimović demek predstavljaju nekakve narode u jagmi za fotelje.
Rast građanske svijesti, rast političkog otpora, jedini je očekivani odgovor one tihe većine koja na koncu riješi sve izbore i koja Spajića nije izabala da bude sluga Andrije Mandića nego ekonomski izbavitelj Crne Gore.
Istina je, naši su narodi imali jedan period u svojoj istoriji kad nisu bili zatajena periferija i prezreni zapećak imperija. Jugoslovenska socijalistička revolucija donijela je kratak ali značajan pristup globalnoj politici na razini razmjene ideja i jednakih vrijednosti, kroz avangardne, premda neuspješne koncepte nesvrstanosti i samoupravljanja. Samo u zlatnim godinama SFRJ kad narodno nije vladalo nego je bilo jedna od kontrolisanih društvenih funkcija, desio se preporod, nedovoljan, ali očigledan revolucionarni skok koji je uljudio, opismenio i prosvijetlio dobar dio naroda.
Na žalost, iz mnogo razloga, taj se proces urušio, a jednom vraćeni na narodna podešavanja, lokalni sistemi su počeli svoje manje ili više bolne i smiješne raspade. Jedan od smiješnijih je crnogorski raspad, što ne znači da ne boli. Iz te boli nikako ne treba padati u vatrene napade panike, već razumno pokazivati sve rupe koje koncept države naroda sa sobom nosi. Mešetari narodne volje će pasti, jer su zasnovani na krađi. Lažni patriotizam i nepoštovanje vlastitog imena, vlastite istorije, cjenkanje sa rezolucijama, genocidima, ucjenjivanje grobovima djece, sve su to krajnji simptomi raspada mrtve strukture koja se još pravi da živi na internetu i telefonskim zasjedanjima.
Narodi koji ne proizvode vrijednost, jezici na kojima se ne piše ništa vrijedno, po pravilu nestaju u mukama. Da taj nestanak ne bi prerastao u očekivani sistem nasilja, velika je odgovornost građanskih snaga da precizno pokažu mrca. Da svjedoče i mirne ruke vode čas anatomije, da ne viču na kadavera, da se ne svađaju sa lešinom, nego ponude život, planiraju krvotok i puls, obilježe linije novog rasta i postave granice unutar kojih se rađa jasna politička svijest.
Građansko neće biti idealno, ali šta je tu je. Potrajaće borba, ali rodiće se. U mukama, ali razvija se. Način na koji je nova crnogorska vlada sabrana i postrojena, dokaz je da se uveliko rilja po dnu i da novo vrijeme dolazi.