Kad sam bila mala čula sam da neki gost sokoleći se nakon poplave mojim roditeljima kaže: „Što ću, sa narodom.“ Ta mi je opaska bila neobična, pitala sam se što će mu pomoći narod - komšije i prijatelji u istom postpoplava sosu. Skupa sa njihovom štetom, šteta je bila još veća, no onda pomisliš kako se oni skupljaju, ponovo prepričavaju kako se voda penje, pedalj po pedalj, kako su dizali stvari i premještali stoku i živinu, dok na kraju nije bilo mjesta da se premjesti sve. Voda bi danima bila u kućama, štalama, odsjekla bi dvorište od glavnog puta ili komšijinog dvorišta i sve bi se to podrobno verbalizovalo, u svakom novom pričanju iskrsnuo bi naprasno zaboravljeni detalj, a onda bi se voda povukla, došlo bi proljeće, pa ljeto, vlaga bi isparila, buđ bi se prekrečila. Ostao bi samo narod.
VAN KONKURENCIJE
Narod je neizostavan dio rodoljubive poezije, narodnooslobodilačke borbe, revolucije, kulturnih događaja, društveno-političkih promjena i pada standarda. To metafizičko biće gradi i održava sisteme, čak i one koji se kunu u individualizam i odbacuju opšte kao atak na ličnu autonomiju i gade ga se, jer vonja na jedan za njih neupješni sistem koji zovu socijalistički. Meni se ipak čini, da – unatoč privlačnosti diskursa koji se kunu u svemoć pojedinca, integritet „nezavisnog“ i intelektualni i ljudski imperativ pojedinačnog – iz kolektivnog raste ljepota.
Kolektivno ne znači bio dio neparticipativne mase koja slijepo sluša vođu, narod nije samo jedna pogrdna riječ koja te asocira na trgove, partijske sastanke i redove u supermarketima kad se spomene nestašica. Narod je drugi čovjek ili grupa odnosa koji ti daju potrebnu podršku i ljubav kako bi postao kompletan, autonoman i zadovoljan pojedinac. Narod je dakle i pojedinac sam.
U svijetu transprodukcije, fetišizacije materijalnog i potrošačkog ropstva, drugi čovjek je smetnja, prazna kutija u kojoj nestaje višak vrijednosti, tržišnim jezikom rečeno konkurencija. U kompeticijski orijentisanom svijetu drugi čovjek je oduzimanje od nas samih, pa se čini da treba neprestano pričati o tom naizgled banalnom – zajedništvu. Zajedništvo znači empatiju, brigu za drugog, nerijetko i žrtvovanje svojih interesa za dobrobit drugog čovjeka, povjerenje u mogućnost drugoga, čak i onda kad se čini da sve ide ka bezizlazu egoizma i hiperindividualnog interesa i sreće.
LANAC GLADI
Svaka ljepota je kolektivno uslovljena. Ljepota čovjeka zavisi od genetskog miksa gena, krvi srodnika, ljepota drveta u prirodi zavisi od ekositema – dakle i drugog drveća, ljepota nečije misli je uticaj tuđih mišljenja i vrlina… Ovo posljednje lijepo prikazuje Marko Aurelije, nabrajajući u svom poznatom spisu Samom sebi od koga je što naučio i razloge zbog kojih je takav kakav jeste.
U zahvalnost bližnjima, učiteljima i slugama, svakom jednako iskreno, Aurelije pokazuje kako se gradila njegova izuzetna ličnost. Ako se jedan stoik i vladar gradio kroz odnose sa drugim ljudima, zašto ne bi i jedan kapitalista ili potrošač, čiji kapital ili potrošačko zadovoljstvo počiva na trudu nekog drugog, anonimnog pripadnika recimo bangladeške radničke klase. Svako to zna pa nije nikakav novitet da najveći dio proizvoda najpoznatijih svjetskih brendova šije jeftina radna snaga iz zemalja trećeg svijeta. Taj lanac ne ishrane nego gladi lako se da opravdati sa vrha potrošakog lanca. Potrebno je samo da emotivnom bogatašu u torbicu staviš ili na majicu zađeneš znak da je ekološki osviješćen ako kupi baš taj proizvod. Tako on istovremeno zadovolji svoju potrošačku glad i ekološku savjest. Ali što je sa zaboravom drugog čovjeka?
BOG I ŠEŠIRDŽIJA
Kakvi su to novi oblici udruživanja i solidarnosti koji bi integrisali ljude, koji je to cilj koj bi omogućio povezivanje čovjeka sa čovjekom u doba materijalne zastranjenosti i sveopšteg nepovjerenja u drugog čovjeka?
Neko će reći da je to jednakost pred bogom. Pred bogom svi mjere svoju vjeru, time isključuju veliki broj drugih ljudi koji se ne definišu vjerom u istog boga. Uostalom i u vjeri u istog boga muškarci su glavni u propovijedima. Sa sigurnošću mogu reći da nijesam nikad čula da na mom jeziku u ime vjere istupaju žene. Ukoliko je to usljed toga što nema rječitih žena, onda znači da su nejednake u obrazovanju, ako je zbog crkvene hijerarhije onda pred bogom muškarci i žene nijesu jednake. U svakom slučaju, odbacujem mogućnost ovakvog udruživanja zbog ekskluzivne prirode ovih organizacija.
Tjelovo, Brano Mandić, digitalni kolaž
Drugi će se kleti u različite oblici transnacionalnih udruživanja, a kao primjeri mogu poslužiti sada aktualni protesti za tjelesni integritet žene ili prava pripadnika i pripadnica gej zajednice. Ipak, čini se da klasno pitanje ima veći inkluzivni potencijal. Homoseksualnoj osobi niže klase mnogo je bliža heteroseksulana osoba iste klase nego prebogati gej. Tako je i radnici u marketu mnogo bliži kolega radnik, nego žena kojoj vaga šparoge. Riječju, postoji nešto važnije od pojedinačnih prava i njihovog katkad protivurječnog razvojnog puta. To je univerzalni čovjek, tj. društveno uslovljeni pojedinac koji ima pravo da živi od svog teorijskog i(li) manuelnog rada, da se ispolji kao ljudsko biće, čemu nije preduslov ni pol ni pravo da bira, nego pravo na dostojanstvenu sitost.
RADNA LJUBAV
Neko će reći, sve je to OK, ali što je rješenje. Dio rješenja je možda u ukazivanju na problem, u stalnoj brizi za ono što je važnije od statusnih simbola i identitetskih statusa - a to su ljubav i bliskost. Mogućnost da se utješiš ili ispoljiš sreću riječju i zagrljajem.
Nemam potrebu za jasnim odgovorom (to je ionako zahtjev simplifikaciji sklone tržišne pameti), imam potrebu za čovjekom, za zajedništvom u vremenu u kome nema radnih akcija - a čula sam da se na radnim akcijama najljepše ljubavilo.