Drugo masovno ubistvo na Cetinju u dvije i po godine trauma je od koje se zajednica teško oporavlja. Ponovljeni zločin, ponovno ubistvo djece, bliskost žrtava i ubica, neki su od faktora koji povezuju dva zločina u svireposti i težini.
Lokalna zajednica je nakon prvog masovnog ubistva 2022. godine, kad je Cetinjanin Vuk Borilović ubio deset i ranio šest osoba, dobila deklarativnu podršku i ad hoc psihološka savjetovališta. Ipak, dugoročnog plana mentalne njege i tretiranja posttraumatskog poremećaja (PTSP) nije bilo.
Nakon 1. januara 2025. kad je Aco Martinović ubio 12 ljudi, među kojima dvoje djece i tri žene, zajednica na Cetinju i u Crnoj Gori suočava se sa obnovljenim strahom koji je veći zbog povezanosti ljudi u malim sredinama.
Američki psiholozi su imali dosta prilika da prouče kolektivne socijalne i psihološke obrasce nakon masovnih ubistava u toj zemlju. Profesor Jonathan S. Comer, PhD, psiholog i psihijatar sa Međunarodnog univerziteta Florida kaže da čak i ljudi koji su daleko od masovnih ubistava mogu doživjeti anksioznost i psihičke smetnje, što je povezano sa medijskim prenosima.
Veza medijskog prenosa i traume je jasna, pa psiholozi nekad savjetuju preživjelim i blisko povezanim sa žrtvama da ne prate medijske sadržaje. Naučno je potvrđeno da su ljudi koji su previše vremena proveli uz medijske izvještaje terorističkih napada sami doživjeli simptome akutnog stresa.
Američko udruženje psihologa (APA) upozorava da s vremenom, preveliko medijsko praćenje vijesti o masovnom nasilju može podstaći ciklus stresa. Ta stalna zabrinutost, poznata kao „perseverativna kognicija“, narušava zdravlje a nekad vodi u kardiovaskularne probleme.
Ljudi koji su preživjeli prvo masovno ubistvo na Cetinju 2022. godine pod posebnim su pritiskom ovih dana, jer oni sa istorijom traume skloniji su simptomima PTSP-a nakon novog izlaganja.
Fizička blizina incidentu takođe nosi veći rizik od problema sa mentalnim zdravljem. Jedno istraživanje 44 školska ubistva pokazalo je da je upotreba antidepresiva porasla više od 20% među mladima koji su živjeli na manje od 8 kilometara od mjesta pucnjave, u odnosu na one koji su živjeli 16 do 24 kilometra daleko. Naravno, psihološka blizina važan je faktor — stepen u kojem se povezujemo sa drugom osobom ili događajem dodatno povećava rizik od simptoma PTSP-a.
OTUPITI NA SMRT
Ipak, reakcije na masovne zločine koji se ponavljaju su različite. Dok neki ljudi stalno brinu, mnogi su iscrpljeni zbog naizgled beskonačnog ciklusa nasilja koji brzo prolazi kroz medije i javnu diskusiju.
„Ne postoji jedan način na koji ljudi doživljavaju ove tragedije, i nema jedinstvenog odgovora“, kaže dr Roxane Cohen Silver sa Univerziteta Kalifornija. „Jedna osoba može biti jako pogođena događajem, dok druga možda uopšte nije zabrinuta.“
Istraživanja kognitivnih psihologa pomažu da se shvati zašto su neki ljudi na emocionalnoj distanci, odnosno u stanju otupljenosti. Paul Slovic, doktor psihologije na Univerzitetu u Oregonu, i njegove kolege pokazali su da u mnogim slučajevima, matamatički gledano, što više ljudi pogine u incidentu masovnog nasilja, to manje brinemo. Oni ovu pojavu nazivaju „smrtonosnom aritmetikom saosjećanja“.
Istraživači tvrde da intuicija ljudi u pogledu saosjećanja sa žrtvama nasilja ne reaguje dobro na statistiku i ne raste proporcionalno. Drugim riječima, užas koji su ljudi osjetili kad je 19 djece i dvoje odraslih ubijenu u jednoj školi, nije 21 puta veće od onog što ljudi osjećaju kada je jedno dijete ubijeno.
Slovic i drugi psiholozi nazivaju ovo smanjivanje emocionalne reakcije „psihološkom otupljenošću“.
Istovremeno, ljudi često imaju lažan osjećaj bespomoćnosti pred vrlo velikim problemima, što može dovesti do pasivnosti i povlačenja. U jednom istraživanju, učesnici koji su vidjeli statistiku o veličini krize gladi u Africi donirali su oko polovinu manje novca od onih koji su vidjeli fotografiju jednog djeteta u nevolji.
„Ako mislimo da je problem nerješiv, onda ima smisla da mu ne posvećujemo pažnju, jer čovjeka uznemirava da se bavi stvarima koje ne može popraviti“, kaže Slovic.
Na kraju, istraživanja pokazuje kako ljudi često imaju problema da donesu odluke u složenim situacijama. U slučaju američkog zakona o oružju, na primjer, to dovodi do pasivnosti i političkog statusa quo.
Vrijeme prolazi, sjećanja blijede i ako ne vide neki napredak, ljudi preusmjere pažnju negdje drugo. Američka istraživanja su pokazala da podrška strožim zakonima o oružju raste neposredno nakon masovnih ubistava, ali opada za nekoliko sedmica
„Naš um nas vara da ne reagujemo dovoljno na najvažnije probleme na svijetu, uključujući masovno nasilje“, rekao je Slovic. „Ali kad se desi jedan od tih događaja, imamo prozor mogućnosti kada su ljudi budni, emocionalno angažovani i motivisani za djelovanje.“
Korišćene informacije sa sajta APA