Način na koji je Jakov Milatović ušao u predsjedničku zgradu, okružen gardom i vojnim komandama, nije bez nekog starinskog šarma, koji ponekome izmami najež ili suzu radosnicu. Zastave, toke i šinjeli, muška sila u počasnom stroju, bljesak bajoneta, sve je to uređeno da misli gurne ka nekoj afektaciji koja se naziva muškom. To znači da je država odlučna, spremna, snažna, to znači da smo spremni na sve da dođemo do svog cilja. Na koncu, to je maskulinum jednog političkog cirkusa sa kojim su se mnoge nacije pomirile.
Ipak, ovog puta, građanstvo Crne Gore je u direktnom prenosu moglo vidjeti novinu, politički simbol predaje i emocije predsjednika svojoj supruzi Mileni. Sve smo gledali, ali to nismo, da se dvoje ljudi u političkim rolama prvog ranga pred našim očima nasmijano poljube.
Prvo je Jakov Milatović poljubio svoju suprugu nakon inauguracionog govora, a onda i pošto je prošao gardijski špalir, pred sami ulazak u zgradu predsjedništva na čijim stepenicama ga je nasmijana čekala. Baš u tom trenutku na RTCG je najavljen svečani prijem u vili "Gorica", koji će Milatović organizovati "sa svojom suprugom".
Uočljivo je da predsjednički autoritet koji po ustavu Crne Gore ipak služi više kao nekakav politički ukras, Milatović želi simbolično vezati za autoritet kakav recimo ima predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. A važan dio tog američkog instituta je prva dama, kao rodni kompromis i zvijezda ženskog dijela društva koje čeka svoju prvu predsjednicu. Taj diskrentni omaž američkom iskustvu mogao bi biti politička pragma koja prati ovaj Milatovićev ceremonijalni novum. Ali ne mjeriti sve i uvijek kroz paklenu lupu političkog PR - dovoljno je vidjeti taj osmijeh na licu prve dame, i jasno je da svjedočimo nečemu važnom; podsjetiti se kampanje u kojoj je odigrala moćnu ulogu i shvatiti da se prosto desila generacijska smjena koja je donijela novi senzibilitet.
Izgleda je Crna Gora dobila državnika koji će modelovati nešto mnogo važnije od zakona i proglasa, a to je način kako se muškarac valja postaviti prema svojoj ljubavi, odnosno suprug prema svojoj ženi. Tu školu nažalost dosad nismo mogli vidjeti, jer se politika držala kao militarizovana aktivnost drčnih mužjaka spremnih na sve samo ne na trenutak javne nježnosti.
Biće da je iz tih centara prošle moći krenula i maligna internet kampanja o Milatoviću kao navodnom porodičnom nasilniku, što je naravno nakon isteka predizborne grozote odmah zaboravljeno. Zato je ovaj odnos Milene i Jakova Milatovića, bez idealizacije to bilježim, vrlo važan kao politička slika, kao nesumnjivi gest uvažavanja žene i njene uloge u crnogorskom društvu. Dakle, ne u kući, ne u krevetu, ne u prodavnici, nego na crvenom tepihu, usred dozlaboga muške šarade sa dugim cijevima i zastavama.
Istorijski trenutak, može se reći. Kakav god Milatović bio predsjednik, ova slika će ostati važna.