Ako Vučić pripoji Pljevlja i Berane novom srpskom carstvu, to bi meni palo naročito teško, jer u Pljevljima i Beranama nikad nisam bio. Nikad nisam ručao u Plavu, Rožajama, ni Andrijevici. Nikad zanoćio u Gusinju. Isto mogu da tvrdim za mnoge vršnjake, kumove i ostalu rodbinu sa juga. Kako je to moguće?
Često popijem koju za multietnički sklad, ali nevidljive zidove u zdravici rijetko pomenem. Tradicionalno čekam da ih se neko drugi sjeti. Sad ih se sjetio Vučić i nastao je problem. Pljevlja i Berane će, kaže, navijati za Srbiju na Olimpijskim igrama u Parizu. Šta to znači, vaistinu?
Veći dio Crne Gore je pejzaž sabranih zabiti, sa krnjim putevima i dalekim komšijama. Zemlja se prosto nije ravnomjerno razvijala, tu se vazda dovikivalo s brda na brdo, a malo ulagalo u ideju zajedništva. Zato je Vučićeva ili bilo čija drugo pakost, samo podsjednik na šanse koje su propuštene.
Rado bih vidio, na primjer, koliko je uzvratnih posjeta organizovano između gimnazijalaca u Podgorici i u Tuzima u minulih dvadeset godina. Koliko se đačkih ljubavi i drugarstva na taj način poguralo. Ili nije? Prije bih rekao da nije, da je teren odijeljen nevidljivim etničkim zidom koji se decenijama koristi kao politički talon.
Da ne živim u jednoj od najmanjih država na svijetu, ne bih brinuo. Ali s obzirom na to da se iznad Crne Gore ni dobar mlaznjak ne može zalećeti, a glasačko tijelo staje na olimpijski stadion, istina postaje bolna. Predugo traje taj proces samouništenja u kojem su učestvovali svi, bez obzira na političku kapu i knjižicu.
Rasparčanost Crne Gore može se objasniti istorijom, vjerom, odronima, lošim namjerama, ali i kriminalnom upravom koja se najbolje drži u odvojenim feudima. Takva politika vodila je ka sušenju svih životnih funkcija na kojima se mogla graditi bilo kakva politička infrastruktura osim etničke i plemenske.
Državna politika glancala je krš iz himne, dok je satirala život na lokalu. Taj je život valjalo otkrivati kroz čiste poslove i kulturne veze, a ne ukuvavati u skrobu starih dioba i plemenskih začina. Taj se organizam morao davno osposobiti da privređuje i djeluje van podgoričkih okruglih stolova. Ali ništa od toga, stara vlast je pumpala korupciju kroz slavni Fond za manjine, proganjala druge građanske stranke, tovila etničku paraelitu, privatizovala multikulturnu politiku dok ljudi u nju nisu prestali da vjeruju. Na kraju su povjerovali popovima jedne etničke crkve, da bi sve pošlo dođavola.
Vučić je samo zli kurator koji pokazuje zidove koje smo podigli dok smo se pravili da ih ne vidimo. Čak se fino zajebava, pa priča o Olimpijadi. Sve je to meki hibridni pritisak, ali uredno gradiran ka očekivanoj kulminaciji. Otkrije se poneki spomenik, skokne patrijarh do Velike, da narod ne zaboravi arhipastira. Može li se tako Crna Gora raspasti, ne bih znao reći, to je pitanje šire od balkanske politike. Ali ono što znam jeste da borba protiv velikosrpskog centralizma mora biti decentralizovana i horizontalno uvezati cijelo društvo. Do sad su multietničke i građanske politike bile sredstvo za čuvanje vlasti, sad su prijeki cilj. Tek kad se tako izađe na teren, Crna Gora može postati moderna ideja, kadra da prodre do svojih granica. A to znači mobilizaciju nove političke pažnje i novi metod.
Prevedeno za sve građanske partije u Crnoj Gori - ako nećeš da ti neko čupne Pljevlja i Berane, moraš računati na njih. Bivša vlast, poznata po autoritarnoj gordosti i nahijskom kompleksu, to nije shvatila na vrijeme. Svoje brojne mane je preživjela, da bi napokon pala od vlastite zatucanosti.
Je li kasno? Kad vidim političkog gabora sa druge strane i etničku vladu sa 32 sjedala, pitanje postaje suvišno. Naravno da nije kasno i da se mora odgovoriti kao da je referendum. Postoje razni načini, a borba će potrajati. Što se mene tiče, postoje jasni prioriteti. Terenski rad. Prije svega, da se pođe do tih Pljevalja, da se proba šljiva. Živjeli!