Prije desetak godina, ne mogu vjerovati da je toliko prošlo, pisao sam o političaru Milanu Kneževiću onda kad mi prifali teksta, inspiracije, kad dosada i čamotinja navali na ekran, pa se moraš uhvatiti nadrealno glupe teme iz koje nerijetko poteče suvo zlato.
Priznajem da sam Kneževića tad potcijenio kao žalosnu društvenu pijavicu, a sebe uzdigao do oholosti koju mi je garantovala pozicija u glavnom mediju u zemlji. Ipak, godine su prošle pune muka, gotovo da više nema medija, a kamoli glavnih, poravnati smo u kaljuzi, dok gustinu gliba i izdašnost fekalnog mulja diktira niko drugi do – Milan Knežević.
Prije desetak godina, medijski krajolik još je čuvao neku hijerarhiju, pa je Knežević mogao samo u opskurnim onlajn magazinima pisati o mom mrtvom ocu – bio je to odgovor koji me zapanjio, ali nedovoljno da osvijestim i prepoznam potencijal političara koji će u međuvremenu postati mjera naše društvene scene. Ogovaranje mrtvih članova porodice siguran je simptom propasti, mislio sam, ne postoji mogućnost da takav mučenik ne utihne zauvijek u ruglu svoje političke sudbine.
Ali jok, razgoropađen do lokalne vlasti, uskurčen do globalnih ruskih tekovina, pjan od srpskih tabloida i krupnih planova televizija na kojima je klesao svoj medijski suverenitet, naš Milanče je minulu dekadu iskoristio sasvim povoljno i na koncu – postao faktor. Ovih dana on prijeti ekološkim aktivistima u Crnoj Gori, dok politički parazitira na grupi seljana u Botunu u namjeri da spriječi gradnju postrojenja za preradu fekalnog otpada.
Koristi Knežević govna u svom političkom izrazu, nisam iznenađen, jer umjetnik nepogrešivo bira svoj medij. Ili medij bira umjetnika, kako god, situacija je izmetnula našeg Rodena do govornice sa koje grko ujeda sve što mrda nizvodno. Kanališe pravedni Milan bijes i nepovjerenje seljana koje se taložilo godinama kao otrovni crveni mulj u obližnjem jezeru, koristi užasnu situaciju zapuštenih prigradskih naselja, prijeti i leleče, samo da se ne bi čulo ono osnovno pitanje – stručna analiza i dijagnoza Morače koja decenijama umire od ljudskog otpada.
Sad dolazimo do onog krupnog pitanja, koliko je društvo oboljelo, nazadovalo i propatilo? Je li stvarno došlo do toga da humor Milana Kneževića koji ljude naziva „kosmuranima“, postane zlatni standard i politička sila odluke? Ako je Knežević političar kakvog raja ište, onda su svi problemi riješeni – Crna Gora je konačno pronašla svoj glas u maničnom mucanju, kafanskom štucanju i ostalom rimovanju iza kojeg se krije kriminal susjedne zemlje.
Prostački nastup, da podsjetim, nije slučajno došao do svoje političke šanse u društvu, već je dio šire propasti jednog podneblja nenaviklog na dijalog i rad. Situacija nije tragična kako bismo mi voljeli, nego komična, jer suštinski nemamo dva pola, dvije sile koje bi se žestoko sukobile. Rekao bih da je crnogorsko društvo u svom političkom zrenju tek malo iznad Milana Kneževića, što njegov "pokret otpora" čini mogućim. Ali baš to malo, što društvo odvaja od vlastite karikature, ogromni je prostor političkog djelovanja. Prazan prostor koji naseljavaju uglavnom aktivisti, na koje je Milan krenuo kao da su mu partijski plijen.
Možda je strateg iz Mojanovića načinio veliku grešku, a opasnost od koje kao da se uvijek krije u nekom polupognutom stavu na ivici strecanja – sada dolazi po njega. Ako je vrijeme da se crnogorsko društvo distancira od primitivizma, eto mu divne šanse. Bard iz Zete ne može sam sebe da porazi, iako to radi fantastično, on čeka našu pomoć da politički nestane. Snaga periferije koju zloupotrebljava, decenije nepravde iz kojih lažno prorokuje, seljački maniri kojima je opsjednut, kao i suštinski stid koji proizvodi kod svojih komšija, prije svega u Zeti mora biti poništen.
Dok god se crnogorska sela i predgrađa budu pominjala samo u doskočicama političkih jajara, oni će imati svoje uporište. Za razliku od partija koje djeluju iz nekakvog vajnog centra, aktivisti, naročito ekološki, obilaze teren i ljudi sad imaju pred sobom situaciju, da vide iz kojeg pravca dolazi smrad.