Kad sam zakoračila na glavnu ulicu, a slučajno je Peta avenija bila prva na koju sam stupila po izlasku iz metroa, pomislila sam da su te zgrade velike zvijeri sa bezbroj malih zuba, visokih prozora koji se ne otvaraju da očajnici ne skoče.
Pretjerujem, naravno, prvi utisak nije krenuo u tom pravcu - zapravo sam čekala da se među tim neboderima desi nešto što se na drugom kraju svijeta, tamo odakle sam i đe pripradam ne može vidjeti. U iščekivanju da me na svakom uglu sretnu fascinante slike i utisci koji se prepričavaju i zbog kojih se za ovim gradom čezne i pati, potisnula sam svoj evropocentrični, socijalistički duh i prepustila se da me Njujork vodi.
Upravo sam bila stigla sa američkog Srednjeg Zapada gdje na ulicama Sinsinatija i Kolumbusa osim beskućnika i duševnih bolesnika niko ne hoda. Opsjednuti ciljem i rasporedom koji postaje veći od života, sve dok ga ne potisne, pa se čini da život više ne postoji, žitelji ovih gradova plaše se ulice, hodanja i spontanog okreta u neplanirano. Tek u nekoliko parkova i kampusa spazila sam ljudska bića, kao bačena iz neke estetske dokolice među stabla i žbunove. Sve ostalo uzduž i poprijeko gradskih jezgara djelovalo je podvrgnuto nekoj mehaničkog strukturi strogog sata i dnevnog rasporeda. U takvom svijetu samo neuspješan jadnik spontano luta i pušta da ga dan iznenadi; u svijetu ulica Midvesta učinilo mi se da je svako iznenađenje propast, a da se život mjeri duboko proučenim banalnostima koje mapiraju radni tempo i dokolicu, do nivoa kad ljudi sa svojih lica speru i posljednji trag zadovoljstva i sahrane ga u čuvenom američkom osmjehu.
Za razliku od dosadnih crveno-sivih gradova unutrašnjosti, ulice Njujorka vrište i pulsiraju u zvuku sirena i kočnica baš kao na filmu. Parkovi su predah: na jednom uglu saksofonista, prati ga bubnjar za kojeg u pauzi između pjesama shvatam da ga i ne poznaje, spontano su se našli i zasvirali, jer to umjetnicima može biti. Nekoliko klupa dalje, u presahloj fontani mlađarija se takmiči ko bolje rola skejt, i sve poprima obrise idile, tvoje je samo da sjedneš, posmatraš i na miru žvaćeš sendvič od deset dolara.
Ni za trenutak nisam pomislila da je to život, da je to obećana zemlja, ili makar mogućnost nekog poglavlja koje se ne može realizovati niđe drugo. Ali, uskoro sam shvatila da ipak postoje stvari koje se samo u Americi mogu vidjeti.
Dan uoči povratka kući ušla sam u poznatu robnu kuću, nekakav američki Beko, manje da bi me zapljusnuo modni val velikog grada, više da bih prijateljima kupila poneku sitnicu. Avaj, nikakvog drugog vala sem stida i očajanja nijesam osjetila. Taman je otkucalo deset i robna kuća se otvorila, stupila sam na sporedna vrata i našla se tačno preko puta glavnog ulaza kojim je navalila masa kupaca, dok su radnice iz butika okupljene u špalir aplaudirale. Izvadila sam telefon i snimala, jutarnji kupci bili su sve ravnodušniji, aplauzi sve jači. Nije izgledalo da se obilježava neki posebni dan ljudi sa posebnim potrebama, nije to bilo crveno slovo niti crni petak, tek obično jutro u kojem radnice servilno pokazuju kupcima da su oni glavni. U tom poniženju i dehumaniziranju one su se smijale po taktu aplauza koji se završio, osmjesi su nestali sa lica, a radnice nastavile da slažu i premještaju robu kao da ništa od toga nije stvarno.
Čemu sva ta predstava, nisam se usudila da pitam, izašla sam i krenula ka lijepom parku koji podsjeća na pariske parkove, pomislila sam da se ovo ne može desiti u Evropi, uzdahnula i sjela na klupu kao u pauzi neke bitke.
Niko te radnice nije ni pogledao dok su pljeskale, pored njih se prolazilo kao pored isprane reklame za salon namještaja, što je performansu dalo posebnu notu očaja. Ljudi jedni druge ne mogu prepoznati kad ih rasporediš u dva reda izloga, funkcionalizuješ i pretvoriš u simbol, pozu i odsutnost. Vjerujem da ni današnja prodavačica kad sjutra uđe u kakav tržni centar đe joj aplaudiraju druge radnice, neće shvatiti da je to ona od juče, nego će pomisliti da je to nečiji posao, radno vrijeme koje joj pripada i od koga jede, i u tome neće vidjeti ništa loše. Sistem tvrdi da je sve po zasluzi, pa i poniženje u otuđenom svijetu u kojem američko iskustvo ubjedljivo prednjači. Zato će svaka od tih radnica teško doživjeti razumijevanje u zajedništvu i radni vijek osviješćen u empatiji i pogledu.
A ljudski pogled, to je ono što cijeloj sceni nedostaje. Osjećajna veza između ljudi koja se ukaže rijetko na ulici, a u savremenoj umjetnosti još ređe. Ipak, ponekad se dogodi.
Po povratku kući, na sigurnoj teritoriji ekrana i dnevne udobnosti garsonjere u centru Podgorice, lijenim skrolom prešla sam nagrađene radove ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala. Tako sam naišla na djelo umjetnice Doruntine Kastrati koja je od čelika izvela figure nalik ljuskama od oraha u koje se može ući i pustiti glas.
U gradu Prizrenu gdje je umjetnica rođena, žene prave turske slastice uglavnom stojeći u loše uređenim radnim prostorima, pa svaka treća mora da ugradi vještačko koljeno. Metalni implanti u koljenima tragovi su dugih sati rada za jadnu platu, piše u opisu izložbe The Echoing Silences of Metal and Skin. Kosovski paviljon mi je još bunovnoj od džet-lega i Amerike ponudio nadu da još neko vidi, da još neko brine i osjeća.
Dirigovani aplauz prodavačica sa Pete avenije i metalna škripa koljena prizrenskih radnica, sve je to jedna realnost, strašan zvuk poniženja na koje olako pristajemo.