Dočekali smo i to čudo - dvije žene vodiće Podgoricu, sa pozicije gradonačelnice Olivera Injac iz Evrope Sad, dok će na čelo Skupštine Glavnog grada stati Jelena Borovinić Bojović.
Na marginama ekstaze i dubokog slavlja, možda bismo mogli da se zapitamo treba li da smo sretni što grad vode žene samo zato što nisu muškarci, ili je to damar nove političke vrijednosti.
Kao bivša ministarka odbrane Injac nije bila naročito poznata po zagovaranju ženskih prava i politika, što se od nje kao univerzitetske profesorice među naivnima moglo očekivati. Ipak, za potrebe ovog kratkog ogleda uzećemo primjer Borovinić Bojović, koja je bila kandidat političkog saveza desnih nacionalista. Mislim naravno na kozačku trupu zvanu Demokratski front koja je u fazi rebrandinga shvatila da joj je potrebna ženska glava. Sjetimo se predizbornog slogana „Naša je“ koji je ovoj odmjerenoj ženi ukinuo pravo da bude svoja i zatvorio je u prisvojnu kategoriju iz koje vrišti politički neukus.
Je li, dakle, dobro što žena uzima vlast, iako znamo da predstavlja desnu tradicionalnu politiku koja ženi na svakom koraku ukida ravnopravnost i stavlja je u položaj puke porodične funkcije.
Evo nekih detalja o kojima bismo mogli promisliti. Prva važna rola ljekarke JBB na javnoj sceni bila je briga za odlazećeg mitropolita Amfilohija, a njena gugl lična karta slavni je tvit u kome se poklanja „moštima“ pokojnog vjerskog poglavara. Nije to jedina veza sa crkvenim ocima - činjenica da sa ponosom ističe kako joj je đever vladika privatno je za svaku pohvalu, ali politički to je bila preporuka da onomad bude izabrana u „ostrošku“ vladu Zdravka Krivokapića.
Veze sa rigidnom crkvenom strukturom ne idu nužno pod ruku sa feminističkim optimizmom, naročito ako je ta crkva SPC, pa još njena crnogorska filijala poznata po svom patrijarhalnom totalitarizmu. Dok u susjednoj Srbiji ponegdje i spaziš kakvu monahinju da javno zbori, makar o crtanju ili goblenima, u Crnoj Gori bukvalno ne postoji ženski lik u javnosti Crkve, ne postoji jedna ženska rečenica u duhovnoj memoriji koja bi predstavljala žene, sve češće zabrađene u hramovima i na litijama.
Zaboravimo načas litije (koje je JBB podržala kao pulmolog usred pandemije), pogledajmo obične javne nastupe. U emisiji Bićete nacrtani na Televiziji Nikšić JBB u ležernoj magazinskoj formi napominje fundamentalnu ulogu oca, zatim đeda, ministra i golootočanina, njima pripisuje nekoliko ozbiljnih dramskih pauza u kojima se formirala kao ličnost. Ne saznajemo od Borovinić Bojović kakva je bila njena baka, žena slavnog ministra i pater familiasa, kao što o svojoj majci naspram očeve figure JBB govori sa ljubavlju koja ne traži dalje verbalne eksplikacije.
U sferi političkog, dakle, i svega što je do sada pokazala, ova uspješna žena kao da ne mrda dalje od patrijarhalne dogme, te savršeno pristaje uslužnom sistemu u kome su muškarci duhovnici i vođe, epicentri i putovođe, a supruge i majke poluanonimni ekipaž, nekakva pratnja herojima na putu zakucavanja mita o nuklearnog porodici i njenim strogim biološkim pravilima.
Sa druge strane, samim dolaskom na vlast Borovinić Bojović ima šansu da osvijesti socijalnu prirodu svoje rodne uloge i politički značaj ženskog oslobođenja. Postoji šansa da nova uloga probudi nove snage, pa JBB prestane da se preporučuje populusu kao vladičanska snaja, žena funkcionera ili naša Jelena, i zapravo postane dvosjekli mač koji će zarezati patrijarhat u korijenu iz kojeg je nikla kao uzorna kvota.
Da su male šanse da se takvo što desi slutim po jednom detalju koji nije striktno vezan za politiku roda. Naime, ljekarska profesija iz koje JBB dolazi politički je fetiš crnogorskog glasačkog tijela, odnosno hijerarhijski konstrukt koji crnogorsko društvo razobličava kao polje djelovanja hegemonih sila prevlasti, koje su opet suprotne svakom feminističkom pogledu s lijeva i mnogo bliže okoštalim mačo shemama desnog patrijarhata.
Sama činjenica da ljekari, da ne kažem ljekarke, na vrhuncu kreativne moći ulaze u sferu partijske politike, potresan je primjer jednog duboko poremećenog rezona koji zagovara ideološku upotrebu zvanja i moći, a ne njihovo stvaralačko življenje, kroz duh i tijelo oslobođene žene koja donosi promjenu.
Tako stvari stoje, žene su često najbolji ključari patrijarhata, pa je važno dozirati oduševljenje ženama na vlasti. Nova gradonačelnica Injac i predsjednica Skupštine Glavnog grada Borovinić Bojović osvojile su vrhunske pozicije sa kojih bi mogle temeljno uzdrmati politički sistem baziran na muškoj dominaciji. Ali sama činjenica da su žene, ne znači da će u tom pravcu i raditi.