Mislim ovih dana na zvijezdu prošlog mjeseca, Miloša Medenicu. Taj mladi čovjek slika je i prilika onoga što pomišljam da nazovem mit o nezavisnosti. Imao je pare, robu, uticajnog roditelja, položaj i telefon. I sve je to manje-više izdržao, da bi u nemilost sudbine pao na vrlo glupav način.
Nije detektiv Korado kroz kišu metaka ukebao mladog Miloša koji je bijelog nosa izašao sa dva heklera i napisao jedno završno fuck off na nebu iznad svoje hacijende. Jok, ama, baš suprotno, Miloševu nezavisnost potkopalo je nešto čemu se nije nadao. Zapravo, neko kome se nije nadao.
JEDAN KLIK MIJENJA SVE
Ne znam ime, ali s pravom vidim cvikeraša belgijske policije, suvog gejmera pri CB-u i hakera neopjevanog, sa kojim se muževna žandarmerija pomalo sprda, vidim dakle tog nekog štrebera i policijskog geeka koji je prije dvije godine provalio šifru. Taj neznani junak koji je oborio aplikaciju Sky zapravo je rođen da bismo shvatili priču o tome što se dešava društvima na Balkanu.
Dok sanjaju nezavisnost tako što se rokaju kokainskim snovima o državi i suverenosti, dok se ograđuju u egu i velični, dok se troši i arči na priredbe i nagazne mine pune konfeta u čast bronzanih otaca nacije, tamo negdje u zlatnom Gentu ili Antverpenu, ili groznom Groningenu, neko pjegavo Beneluks đače jednim klikom može da ukine sve na čemu lokalne državne fantazme počivaju.
Preko noći, jedan procurjeli dokument ovog tehnokratski pokorenog svijeta, postavlja nova pravila igre
Da, Miloš Medenica liči na ove naše male južne države, on je personifikacija dvostruke zavisnosti, od majke-povijesti i teških droga kolektivne paranoje koju nazivamo domoljubni trans. Sve što svakog dana šmrčemo u vijestima, na portalima, u digitalnim sveskama i čime trujemo đecu, sva busanja i kletve zapravo liče na Miloša Medenicu koji ugovara rođendansku žuraju i čuva najdeblju liniju, debelu krmaču za ponoć.
Kad se kazaljke poklope, Miloš pomisli da je vrijeme stalo, ali vrijeme ne staje, stao je on u socijalnom razvoju i nozdrvi, odustao od želje da se uključi u svijet oko sebe. Izgradio je svoj mali žanrovski mit, svoj križni karlitovski put, kao što su političke elite naših slavnih država izabrale istorijske spektakle, erektilne obeliske i kupole od suvog PVC-a iza kojih vježbaju engleski i dočekuju namjesnike iz bijelog svijeta.
ZEPE I ŠTOF
A tamo, u bijelom svijetu, službenici i činovnici državnih politika već odavno znaju da nezavisnost ne postoji, da postoji samo izolovanost. Sve je povezano u mreži novog doba koje je oborilo čak i važnost centra, jer sve tačke u mreži mogu biti jednako značajne. Umjesto da toj mreži priđe znanjem, svrši dva fakulteta i u Kolašinu izgradi istraživački centar za cyber-pčelarstvo ili takvo što, Miloš Medenica, čitaj, crnogorske, srpske bosanske i ine političke nadri elite i partijski fazani odlučuju da se opijaju mitom o nezavisnosti i da profitiraju na račun svog izopačenog ugla gledanja i nepripadanja svijetu. I dobro je dok sve rade iz profita i izbornog đira, ali loše je kad ulogu prihvate previše lično i pomisle da zaista posjeduju izvjesnu moć ispod narodnih haljina i stijegova pod kojima se slikaju.
Ali tu je zajeb, koliko god se pravili da mreže nema i da funkcionišu kao stabilni elementi i suverene političke strukture, jedan pritisak na dugme može promijeniti sve. Jer sve je u novom vrlom svijetu postoji samo donekle, budući je to svijet privida. Preko noći, jedan procurjeli dokument ovog tehnokratski pokorenog svijeta, postavlja nova pravila igre.
Zato političari treba da uče na greškama Miloša Medenice koji je tako slijepo vjerovao jednog aplikaciji, koji prosto nije razumio duh vremena u kome postoje samo deponovane informacije i interesi koji ih aktiviraju. To je onaj svijet nakon informatičke bombe, spržena zemlja informacionog ratovanja u kome ti ni rođena majka ne može pomoći, a kamoli himna ili zastava. U tom svijetu treba ulagati u znanje i komunikacije, a ne u zepe, balon svilu i štof.