Prije deseterca bile su narodne pjesme bugarštice. Te su pjesme bile sa dužim stihom i refrenom, a jedna od poznatih je „Marko Kraljević i brat mu Andrijaš“. Kako i đe se taj brat Andrija kasnije izgubio, ne bih znao reći, ali deseterac uglavnom prati Marka, čiji je burazer ostao tek u hvarskom dijalektu, kao „brajan Andrijaš“, zapisan slavnom rukom Petra Hektorovića.
Milo Đukanović i brat mu Andrijaš, tako bismo naslovili današnju epsku situaciju. Stari su to politički takmaci i krvnici, a njihovo vrijeme zaista jeste jedna sasvim umobolna politička epopeja. Taman kad se pojavila mlađa ekipa političara koja bi ih možda mogla istisnuti, ova dva stara igrača okrenuli su se jedan drugom i krenuli da guslaju u tandemu.
Naoko zavađeni i bez pomirenja, otvorili su se jedan prema drugom, zasjeli u kontra-fotelje, pojavili se u društvu svojih novinarskih sekundanata i obavili predizborno sučeljavanje u hotelu Hilton.
Đukanović ima 61 godinu, Mandić je par godina mlađi, dakle, ono što bode oči je da se radi o generacijskoj formaciji odbrane davno stečene simboličke moći. Većina ostalih kandidata i političkih lidera odrasli su u epohi Đukanovićeve vlade, sa Mandićem kao simbolom stare opozicije. Junoše Bečić, Milatović, ex premijer Abazović, istisnuti Spajić, cijela jedna navala novih lica što se međusobno glože i udaraju, ali se ipak drže zajedno. Ujedinjuje ih isto što i Mandića i Đukanovića - generacijska bliskost.
Jedna od najvećih zajeba crnogorske politike bilo je mitologizovanje mladosti i smjene generacija. Mladi, lijepi i pametni prije trideset godina došli su na krilima gnusnog populizma i sluganskog konformizma unutar ratne mašine. Đukanović i Mandić sada pokušavaju da homogenizuju svoja glasačka tijela, da svoj dugi rat predstave kao političku osovinu države, unutar generacijskog klišea o iskusnim, savjesnim političarima koji su konačno našli formulu dijaloga.
Gledajući njihovo sučeljavanje i količinu referenci na minule decenije, na iskustvo, na ono što su prošli u dobru i u zlu, čovjek samo što ne zaplače. Utisak o bliskosti dva kandidata nametnuo se jače od svih međusobnih uvreda i podbadanja. Karajući jedan drugog, Milo i brat mu Andrija zapravo su jedan drugome dali legitimitet – Mandić je sada poželjan partner, što je Đukanović vrlo naglasio, dok Đukanović jeste crni đavo, ali legalista Mandić prosto ne umije da mrzi i nikoga unaprijed ne osuđuje.
Riječ po riječ, dva barda se oglasiše gospodskim mudrovanjem sa visina hotela Hilton u kome su iznad političke konkurencije zabanili u udobnu kožu novog dijaloga. Stižu parlamentarni izbori i sad je već mnogo lakše zamisliti da se stari svatovi jednom dogovore, jer obojica znaju da jedan bez drugoga sigurno gube. Ne kaže ovaj guslar da će do saveza sigurno doći, ali da se vide obrisi nekakve zajedničke volje, moramo konstatovati.
Pomirenje, pa ko to ne bi želio? Ovog puta ne samo da ga nude mladi, lijepi i pametni, već i stari, gadni, prevejani. Crna Gora je još jednom pred divnim izborom.