Ima, kažu, ta neka velika tajna koja se zove „definicija vijesti“. Prekaljeni urednici, uvijek na ivici moždanog udara, u zadimljenim redakcijama koje više ne postoje, znali su da urliknu mladom, zbunjenom novinaru: „Šta je vijest?!“ To je značilo prekor. Mladi novinar nije pogodio sve tačke koje bi, navodno, početak teksta trebalo da pogodi (kažem početak teksta, a zapravo postoji ljepša, stručna riječ, naime „lead“, što je mene kao budalastog novinara uvijek podsjećalo na njemačko „lied“, na Šumanove „lieder“, pa sam zamišljao da se početak teksta pjeva uz klavir, ali to je već moja stvar), a urednik bi onda svojom uredničkom mačetom zasjekao i pretvorio taj besmislen i loš tekst u neku samo njemu znanu suštinu, koju je naučio na velikim školama, valjda u Beogradu.
Eto tako je to, kažu, izgledalo u pranovinarstvu. Ne znam, nisam vidio, zapravo jesam, ali samo djelić, posljednji komadić čamca na naduvavanje koji tone, jer sam se igrom pogrešnih izbora u jednom trenutku zatekao u poslu, taman kad se papirna dosada selila u kloaku medijskih „portala“.
KLIKOM DO ČUDA
A sjećam se da sam nekad bio romantični srednjoškolac koji je čitao papirne novine tražeći „priču“, sočni prozni materijal u crnim hronikama, i slagao bih ako kažem da ga tu i tamo nisam nalazio, jer čitao sam upornije nego danas, prelistavao i buljio u papir koji je slatkasto vonjao pod mojim rukama i podsjećao na neke još ranije dane kad su vijesti iz zemlje i svijeta, izrezane na pravilne komade i blago izgužvane, bile metafora pisanja i života, toalet-lektira i toalet-papir istovremeno, ali da ne ulazimo u teorijske detalje, sve u svemu – imao sam vremena da njuškam kroz vijesti sa papira čak do sjutra, prije nego što novo sranje svijeta zamijeni to u koje gledam dok se nadam nečem zanimljivom.
Onda se desilo sve što se desilo: koncerni, magnati i ostali medijski biznismeni. „Stari dobri“ novinari preselili su iz zadimljenih redackija u fine, provjetrene nevladine organizacije, da kompradorski posreduju između evropskih para i domaćih vrijednosti. Neki su pristali na „novo novinarstvo“, jer je i to nekakav biznis, a od nečega, zna se, mora da se živi. I tako smo došli do samoodrživog čuda u kojem više ne mora da postoji prekaljeni urednik, ne mora tu i tamo da vrisne „šta je vijest“ ili pita za definiciju Šumanovog „lieda“, samo treba da bude brz i nabaždari naslov tako da ga se klikne, a onda nakon klika da napravi prostor marketingu za što bolji marketinški cumshot u mozak čitaocu. I svršen posao, da se tako izrazimo.
Ali zašto ja sve ovo pričam, kao nekakav polovni redakcijski melanholik? Zato što zaista ni sam više ne umijem da čitam vijesti. Pretrčavam, dijagonalno srežem i ne pamtim ništa. Ali, taj novi vid gledanja kroz vijesti koje su čak i u tolaetu izgubile svoju višestrukost, pa ih se sad na šolji može samo čitati, ali ne i iskoristiti kad zaista nastupi kriza, uključuje neke nove senzore. Kao što sam nekad tražio priču u vijestima, sad ne tražim ništa, zato valjda tu i tamo slučajno nađem usputnu misao koja mi onda dugo i opširno priča o sranju svijeta.
HOD OŠTRICOM ZULUFA
Tako sam prije par dana odrađivao jutarnje buljenje u svjetske drame, kad me sa svih strana dočekala ta specifična njuška. Havijer Milej, možda budući predsjednik Argentine. Ništa mi tu nije bilo novo, i to ne jer sam nekakav geopolitički ekspert, nego zato što smo tu priču čuli već mnogo puta sa visokih, upravo predsjedničkih funkcija, odakle su nam se javljali njegovi saborci Tramp, Bolsonaro i drugovi. Predoziran i umoran od informacija, tražio sam neke druge stvari koje bi mi izazvale uzbuđenje u još jednom tupom upijanju realnosti.
I našao sam nekoliko stvari. Recimo, zaintrigiralo me i dopalo mi se to što me izraz lica, a pogotovo frizura Havijera Mileja dopunjena zulufima za koje sam bio siguran da su nepovratno nestali sa lica Zemljana, nekako podsjetila na pogrešnu, zlu verziju Endija Kaufmana. Pa sam, kao pravi istraživač, sa vijesti o ultradesničarskom treneru tantričkog seksa (što zaista zvuči kao biografija izmišljenog lika Endija Kaufmana), u novom prozoru zaguglao „Andy Kufman“ i gledao fotografije tog divnog čovjeka, čitao Wikipediju i osjećao se pametno, a onda opet prešaltao nazad i pretrčao kroz vijest o Havijeru Mileju.
Havijer Milej, foto: AP
Opet ništavilo, dosada, doslovno ponovljeni, toliko puta pročitani populistički idiotizam iz zemlje dovoljno daleke da izgleda kao druga planeta, pa dok to čitam istovremeno razmišljam o novim argentinskim piscima o kojima nemam pojma (usput se sjetim da znam jednog argentinskog pjesnika u Berlinu, Kristijan Forte mu je ime, osnivač turbonepoznate družine „erroristas“, miran i bradat tip pored kojeg godinama prolazim tu i tamo u kvartu, ali nikad jedno drugom nismo rekli zdravo, jer se zapravo ne znamo), sigurno im nije lako da gledaju sve to, i tako, kroz multireading umornog čovjeka na internetu, pogled mi se zakačio za dvije rečenice: „Veoma sam srećan. Umorni smo od života ovakav kakav je“.
Na tom mjestu naglo zaustavljam paralelne tokove misli i pokušavam da se sjetim kad su me nečije riječi pročitane u novinama tako zbunjujuće pogodile. I sjećam se, bilo je to kad sam prije mnogo godina, u periodu čitanja sa drevnog papira, u intervjuu sa jednom američkom manekenkom pročitao rečenicu: „Imam noge duge kao dani“. Za mene je to bila i ostala poezija kakvoj težim. Eto, toliko snažno me pogodilo ono „Veoma sam srećan. Umorni smo od života ovakav kakav je“.
A onda je stigao još jedan udarac. U nastavku rečenice shvatio sam da čitam izjavu „običnog čovjeka“, slavljenika ispred štaba Havijera Mileja, imenom i prezimenom Franka Lesertesura, devetnaestogodišnjaka (i brojem - 19) iz Buenos Ajresa.
PRENOS KRAJA SVIJETA
Mlađi punoljetnik Franko Lesertesur je, znači, veoma srećan zbog svog kandidata, i umoran od svog devetnaestogodišnjeg života, a od svih stvari koje jedan devetnaestogodišnjak može da radi u Buenos Ajresu ili bilo kojem gradu, on je odabrao da te noći slavi buduću pobjedu Havijera Mileja, desničara sa zulufima, argentinskog Trampa, lika iz sulude mašte Endija Kaufmana.
E pa, dragi Franko, iako nikad nećeš pročitati ovo, želim da znaš da mi je žao zbog tvog umora. I želim da znaš da te razumijem. Od kad sam pročitao tvoju rečenicu, i ja sam umoran od života ovakvog kakav je, zamisli kakav je tek to umor, jer čitavih četrnaest godina sam stariji od tebe. Tridesettrogodišnjak. Skoro starac.
Tako sam u mislima popričao sa Frankom Lesertesurom, naglo zaustavljen, primoran da razmišljam polako i duboko koliko mogu, o jednom po jednom užasu svijeta. A njih tih dana nije bilo malo.
Recimo: detalji o novom, live prenošenom femicidu u Bosni i Hercegovini i snimak žive bebe u lokvi majčine krvi. Još jednoj ženi ovog ljeta tako se završio život, a jednom djetetu počeo. Ti detalji, opet, nevidiljivim nitima povezani sa sudskom besmislicom u Kolašinu nakon odbrane od seksualnog uznemiravanja i pokušaja silovanja. Uz to još jedan vizuelni užas, ovog puta iz Budve, gdje je snuff publika mejnstrim medija mogla da gleda, vraća i opet gleda kako jedan čovjek kolima dvaput gazi noge drugog čovjeka, pa da čita kako zbog svega toga niko nije kažnjen.
Sav taj domaći užas nekako se uklapao u one dvije argentinske rečenice: „Veoma sam srećan. Umorni smo od života ovakvog kakav je“. Jer svijet zaista djeluje umorno. Policija, sudstvo, politika, ekonomija, sve svuda izgleda kao da se iscrpilo u lažima, manipulacijama i korupciji, pa je u svakom političkom šupku svijeta, kako većem, tako i onom manjem, samo pitanje ko će doći da umornom glasaču kaže „dosta je, ja ću vam ponuditi novi svijet, umor će proći, bićete srećni“. Svi valjda znamo da je takvih ponuda nove sreće i odbacivanja stida od sopstvenih mračnih želja, strahova i mržnje već bilo, i kojim su sve šinama takve katarze vodile.
Ali baš kao moj drug Franko Lesertesur, već sam umoran od pokušaja dubokih misli, a nisam čak ni srećan, pa ne planiram da se zadržavam na pametnim istorijskim paralelama, jednostavno idem dalje, da još kratko razmišljam o budućoj crnogorskoj vladi, toj družini mužjaka navučenih na moć, koja će voditi jednu zemlju sa posebnim potrebama, zemlju zaostalu u razvoju, svakako zemlju ljudi umornih od života ovakvog kakav je. Evo, razmislio sam. A sad prestajem.