Tog 22. maja 2006. godine, dok sam srednjoškolsku dosadu prekraćivao svirajući raštimovani klavir, u učionicu je euforično ušla tadašnja nastavnica solfeđa i pitala „Smijem li da ti čestitam?“, na šta sam zbunjeno odgovorio: „Smijete“. Čestitala mi je nezavisnost Crne Gore. Zahvalio sam i rekao: „Takođe“. Tako je počeo moj prvi dan života u nezavisnoj Crnoj Gori.
ČARI RANOG PUBERTETA
Odrastao sam okružen ljudima kojima je crnogorska nezavisnost bila želja i koji su u nju vjerovali. Bilo je zanimljivo biti dijete na tim okupljanjima na kojima se uvijek pričalo sa žarom recitatora-amatera. Nekako, kao da su svi htjeli da budu Slavko. Ta vrsta romantičarskog zanosa i patosa bili su u modi u maloj zajednici u kojoj sam stasavao. Izvan nje, u drugoj zajednici, školskoj, ponekad su me i zajebavali zbog mog nacionalnog opredjeljenja. Nije bilo strašno. Aaa, Crnogorac. Nije mi bilo jasno u čemu je tačno problem, ali već sam bio naučen da u školi nije potrebno mnogo da se bude zajebavan, pa sam i sâm zajebavao. Ipak, nije mi bilo neprijatno što sam Crnogorac.
Ne sjećam se tačno trenutka – u tim godinama vrijeme kao da se kreće naprijed-nazad preko graničnika mnogo važnijih od nacionalnih pitanja (masturbacija, deep petting, etc) – ali znam da je osvanuo dan nakon kojeg više nisam bio nacionalna manjina u odjeljenju. Nisam stigao ni da se okrenem, a crnogorski nation building krenuo je punom parom kao politički projekat. Odjednom, biti Crnogorac postalo je „novo kul“. Čudno „kul“. Prihvatio sam novo stanje, jedan razlog manje da se bude zajebavan. Prepustio sam se ostalim borbama ranog puberteta i prestao da mislim o Crnoj Gori. Bilo je očigledno da od sad ima ko da brine o njoj.
UČESNICI U ZDRAVICI
A onda je došao maj 2006. Živio sam u centru Podgorice, uz magistralu kojom se ulazi u grad, i sa terase pratio autobuse koji su dovodili ljude na skupove. Iz referendumskog dana posebno pamtim pomalo smorenu atmosferu u kući u kojoj su svi punoljetni zaokružili famozno DA. (Neko od ukućana je to DA uokvirio srcem, pa smo se nakon kraćeg vijećanja složili da će listić biti proglašen nevažećim. Što da se radi.)
Sjećam se i trenutka kad je proglašena pobjeda. Napolju se pucalo, iz televizora je treštao jedan od patriotskih muzičkih grupnjaka iz najplodnije faze Slavena Knezovića, a neko od gostiju našeg skromnog domaćinstva digao je čašu rakije da nazdravi, ostali ukućani zdravicu su ljubazno uzvratili, ali opet, nekako zbunjeni. Kao da je njihova Crna Gora ostala u onim zadimljenim stanovima iz sredine devedesetih. Kao da im nije bilo jasno kako se sad događa sve ono što su odavno željeli, i zašto izgleda ovako čudno. Učesnici u toj zdravici nisu bili politički analitičari, ali većini je nešto u svemu tome očigledno vonjalo na loš početak.
ZORA NA TERENU
Nakon što je moj 22. maj počeo konspirativnom čestitkom nastavnice solfeđa, moj život u nezavisnoj Crnoj Gori nastavio se kao i prije 21. maja. Ljudi oko mene i dalje su pošteno radili svoje slabo plaćene poslove (ako su ih imali), preživljavali od mjeseca do mjeseca, bez ikakvog izgleda da će penziju dočekati sa bilo čim što nisu već posjedovali prije nego što su započeli svoj „radni vijek“: bez ušteđevine, bez nekretnina, bez bilo kakvog oblika luksuza.
(Kad kažem luksuz, mislim na luksuz godišnjeg odmora izvan svog grada i stana, recimo). Iluzija srednje klase tonula je u siromaštvo i nosila ga kao tabu, tješeći se da uvijek može gore. Tako sam polako shvatao da za većinu stanovnika Crne Gore 21. maj u egzistencijalnom smislu neće promijeniti ništa.
Ilustracija, Srđa Dragović
S druge strane, u godinama nakon referenduma, prvi put sam primijetio da se na određenim oblicima patriotizma može i zaraditi. Za neke ljude oko mene kao da je izglasavanje nezavisnosti značilo dobijanje novog, bolje plaćenog posla. Bolji životni uslovi za taj društveni sloj vrlo brzo su se materijalizovali. I sve to donosila je ljubav prema Crnoj Gori. Sve je izgledalo kao da je otvorena patriotska firma u kojoj je mogao da zaradi svako ko je umio da prepozna dobru priliku.
Ali „prepoznati“ priliku nije podrazumijevalo nikakvu posebnu sposobnost ili talenat. „Prepoznati priliku“ značilo je ono što se mnogo godina kasnije onako divno idiotski definisalo kao „teren“ koji ima moć da prepoznaje ili ne prepoznaje svoje igrače. Samo se trebalo registrovati, a najkraći put za registraciju bio je partijski patriotizam. I tako sam shvatio da je za neke ljude 21. maj 2006. u egzistencijalnom smislu ipak promijenio mnogo. Nekima je, zaista, svanula majska zora i oni su umjeli da joj se raduju.
IZLIV NA SRCE
Posljednjih mjeseci učinak tog partijskog patriotizma izliva se kao kanalizacija i taj vonj mi je poznat. To je vonj koji je izazivao neprijatnost kod mnogih koji su stvaranju crnogorske države svjedočili istovremeno je želeći i osjećajući da je nešto u samom procesu ozbiljno trulo. Mnogi su ostali u tom raskoraku, i sad kao da se ljuljaju nad provalijom punom patriotskih govana. Konačno pasti s litice u govna možda ipak donosi neko olakšanje.
Kao što olakšanje traže i oni koji ovih dana pokušavaju da razdvoje svoj iskreni predreferendumski zanos od svega što je uslijedilo poslije. Njihov trud je dirljiv koliko i simptom koji se kod određenog političko-kulturnog sloja pojavio nakon 30. avgusta 2020: strah da će im Crnu Goru neko oduzeti, zajedno s privilegijama stečenim ćutanjem na sve što se događalo od crnogorskog „jutra poslije“ do danas.
ČEKAJUĆI 13. JUL
Šesnaest godina crnogorske nezavisnosti tačno su polovina mog života. U toj polovini mogao sam bolje da shvatim stvari koje sam tokom prvih šesnaest gledao i osjećao. I zbog toga, 21. maj nikad neće biti sentimentalni praznik koji će me natjerati na čestitke i zdravice. Niti ću se zbog toga bilo kome izvinjavati. A ako već moram da dignem čašu za neku istorijsku manifestaciju crnogorskog patriotizma, sačekaću 13. jul i podići ću je u ime ideje plemenitije i humanije od one 21. maja. U nadi da me ovog puta u noć godišnjice ustanka protiv fašizma neće ispratiti pjesma ustaškog romantičara Marka Perkovića Tompsona, kao prošle godine na slobodarskom i antifašističkom Cetinju.