Autoritet države muški je princip kojem se povinuju i sadisti i mazohisti. Ove dvije komplementarne grupe stvaraju realnost dogovora. Politika se svodi na popust koji sadista daje mazohisti, ili na potrebu ovog drugog da udovolji mučitelju. Cijela istorija se može provući kroz ovaj algoritam i budite sigurni, neko je nekog mučio, neko je uživao u patnji, kako bi države opstale.
Opslužiti sistem pokoravanja znači uživati političku stabilnost. Onog trena kad se ravnoteža naruši, države i sistemi padaju, mazohisti skidaju svoje kožne maske, sadistima se nakitnjaci obijaju o glavu, orgije se pretvaraju u političku akciju odmazde koju nazivamo revolucija. U njoj se kreira nova revolucionarna pamet, oročena u svom žalosnom putu ka izvjesnom nasilju i ponavljanju grešaka. Sistem mučenja opet se brzo uspostavi. Novo pokoravanje poveže blokove poput hrskavice, svinjskog želatina kome dugujemo skočnost zgloba pri bijegu i bešumni pad na koljena pred gospodarem.
Kao što rekoh, sve je to manje-više muški princip najbolje ispoljen u mačo društvima koja ga dovode do ekstrema. Zato je balkanska politika divan ogledni materijal pun psihopata i poltrona. Primjeri su ogoljeni, čarape nategnute do koljena, drobovi pritiskaju opasače, sve je puno kožnih fotelja, gumenih balčaka, siceva, kopči i električnih podizača koji mogu vozdići i srednjevjekovna carstva, a kamoli poljuljanu muškost.
Upravo ta tenzija mačo lidera vodi u zulum nacionalizma, gadluk plemenskog kurčenja i nepismenu šaradu moći. Mnogi lokalni liderčići na daljinsko upravljanje zapravo su opasni koliko su smiješni, a smiješni su sve dok ne shvatimo da su opasni. Obično se čeljad kasno zapita kamo sve to vodi. Je li npr. dolazak Milorada Dodika kod Andrije Mandića stvar za podsmjeh, uzbunu, ili sažaljenje. Istina obično živi negdje između, potrebno je proći luk svih ovih osjećanja kako bi se našao izraz dostojan tako tužne političke manifestacije. Još ako pisac to radi na zoru uz prvu kafu, mora biti oprezan i prelistati nekoliko portala koji ovaj jebeni susret najavljuju.
Ono što upada u oči, jeste da Mandić po svom dobrom običaju stvari drži ispod radara, lišava protokol svoje obredne funkcije i svoju moć ograđuje, pa Dodikov dolazak lebdi u međuzoni stidnog dešavanja i incidenta. Tako ni predsjednik ni premijer Crne Gore o dolasku kolege Milorada nisu obaviješteni. Nema dočeka na aerodromu, samo koškanje ispred skupštine na pohabanom crvenom tepihu.
Naravno da je sve to lukava igra, kao onda kad je Manda razapeo trobojku u kabinetu, ili kad je putovao kod Vučića na izbornu povojnicu. Sve što radim gotovo je privatno, nisam u kapacitetu predsjednika skupštine, kaže Mandić i na taj način poručuje upravo suprotno – budite sigurni da sam u kapacitetu, i kad serem to radim kao predsjednik skupštine, jer me je zapalo i živim svoju bajku u kojoj je svaka svinjarija moguća.
Malo tviter najave, malo mutne tišine, i eto Dodika ispred skupštine! Mandića je zapalo, cinizam je perfektan, izraz lica kao uz kazan, samo fali lufta i osmjeha u nastupu našeg iskusnog političkog mazohiste. Ali, otkud je sad Mandić mazohista?
Politički stastao u sjenci jednog rasnog sadiste kakav je bio Đukanović, projektovan za periferiju srpstva kao izvođač radova velikog vožda, Mandić je tu da unese badnjak ili trobojku, njegov stav je podložan svakoj vrsti subordinacije i ćebovanja, njegova volja je volja gospodara, a to vidimo i po načinu na koji zazire od državnog pečata koji ga je konačno zapao. Umjesto da dočeka i isprati Dodika kao pravi zvaničnik, uz bleh, prasak i barut, on koristi maglu i perfidije kakve priliče uličnom dileru, izlazi pred Skupštinu kao sitni švercer devedesetih.
Upravo taj nelegalni čučanj roba koji u glavi premeće načine da zadovolji svoje skrivene motive, odvaja Mandića od realnosti aktivnog igrača. Zato on nije i ne može biti revolucionar velikosrpstva, te vajne ideologije osuđene na estetiku susreta Mandić – Dodik.
Koliko god bio strašan trenutak spoznaje da su političari poput ove dvojice došli do izvjesnog stepena moći, ne smije se zaboraviti da je mjera koju oni sebi određuju uvijek ispod nivoa društva. Neko će protestovati, neko će izaći na izbore, neko organizovati svoje misli, ili okupiti saborce. Mandić prosto ne posjeduje moć da predstavlja državu i to svakim svojim gestom pokazuje, on je svjestan svoje transgresije, sav u pilićarskom grču, crvena kugla poput sunca grije njegove usne, dok pokušava da nas ubijedi da je tvrđi od zapeklih peta svojih vjernih sljedbenika.
E pa ne može, nešto mlohavo i puterasto u ovom neočetniku pobjeđuje i podsjeća na prošlost, na potčinjavanje okupatoru, na makaronska sljedovanja i stanja opijenosti dok te vlasnik gazi. Bio to talijanski desetar, vojvoda Vučić, ili neko treći, krpa ostaje krpa, makar bila crven tepih za Mileta Dodika, koji joj na kraju određuje mjeru.