Premijer Crne Gore Milojko Spajić u Sen Tropeu svakako donosi više lajkova od dosadne sjednice Savjeta za bezbjednost i odbranu na kojoj se nije pojavio.
Prije nego padnem u blato dokazivanja i demantija, je li otišao ovim letom ili kušao onaj šampanjac, načelno da kažem da je bolje plivati, voditi ljubav i umjereno unositi alkohol kroz dinje i lubenice, nego sastančiti sa vojnim licima. Divno je igrati žmurke kroz viletinu na Azurnoj obali, a muka je kad gasiš klimu jer drugu Jakovu smeta cug.
Đe god da je Spajić bio, dakle, šta god da je grešan činio, volim što ne krije svoje preokuacije i skupe hobije, morske plodove i ostalu nejač. Još kad se javno izvinio, na presici za tviteraše, krug besmisla je zatvoren i Milojko može dalje.
Sve to biva na ivici zbilje i žanra, što bi nekog moglo i da zabrine, da briga nije prevaziđena kategorija u politici i životu.
I mnogo je to šira pojava, taj mit o ležernosti koji je neosjetno ušao u naše digitalizovane živote. Sjetite se ko je bio glavna faca Olimpijskih igara u Parizu. Turčin nišandžija kojeg su ljudi sveli na svoje puste želje, pa se ni kriv ni dužan posvećeni sportista preko noći pretvorio u ikonu nonšalatnog mačora koji ne mora da vježba da bi dosegao svoju zlatnu normu. Pošteno je pitati: otkud tolika želja za lakoćom, da se nišani preko one rabote, da se pogađa bez muke? Odakle sve to ako nije iz neke težine?
Čeljade novog doba mnogo trpi, pa mu treba duhovna okrijep, a kako u onaj svijet odavno ne vjeruje, poklanja se čarima paradoksa. Nikola Jokić je mekan, veseo, nesmajan, baš kao ja. To naravno ne znači da sam ja pobjednik, ali makar znam šta je pobjeda. Sigurno nije ubiti se i deformisati za viši cilj. U tu vrstu opsesivnog snivanja više niko normalan ne ulaže. Stvar je raskrinkana, u cara Trojana nisu kozje nego rvačke uši nalik karfiolu, što je posljedica miliona udaraca i pokidanih krvnih sudova.
Takav sistem je dužnost smaći jer je pokvaren, a Jokić i Turčin to rade ni krivi ni dužni svojim stavom i šarmom. Naravno da je sve gola laž i da su dva momka primjer ljudi koji su fanatičnim trudom i odricanjem stigli do svog cilja, ali to mene ne interesuje, kaže korisnik društvenih mreža, tražim sve mufte, ili mi ništa ne donosi. Veselim se svakom novom bilbordu i japanskom kapitalu, volim opuštene momke i duhovni nektar kojim se napajam na Instagramu.
Ozbiljni političari baš kao i mišićavi supermeni postaju stvar prošlosti koja se davno prodala i uložila u varljivi sistem klađenja gdje pravila truda ne važe. Dobitak na berzi ne znači proizvodnju nego ulaganje, zamjenu, predaju, informaciju. Nakon što je propao u socijalizmu, mit o upornom i radnom čovjeku propada i na Zapadu odakle kreću nove želje, upakovane da ti se svide.
Stoga mislim da će potajna želja - biti u Sen Tropeu dok me čekaju u Savjetu za odbranu - želja koju svaki rasni mistik danas uzima kao ultimativni vid pobjede, nadjačati zamorni građanski rezon po kojem bi takvo ponašanje trebalo preispitati. Udobnost iznad svega. Svaki revolt je tek oblik zakeranja koje nije u modi. Ako pomenem sumnjiv sistem vrijednosti nekog mladog političara, samo zato što voli skupo, misli lijeno i površno, a laže na sitno, postajem preko noći frustrirana žaba tranzicije koja ne želi da je princ poljubi. Politika je svedena na nivo sa kojeg je kritika gotovo nemoguća.
U datim okolnostima, političari su slobodni činiti što im je drago, svjesni da sistem nema ko da brani. Lakoća političkog obećanja, brčkanja i lažne sigurnosti doseže istorijski maksimum. Raskoš i trošenje je ideal, kupovina i klađenje, iznajmljena realnost koja puca od kompleksa neostvarenih želja, to je nova politička misao. A Milojko? Koga briga što ste Milojko malo opustio, nije još koliko može.