Dan nakon što na Kosovu ubijen policajac i četvoro napadača u terorističkoj akciji kod manastira Banjska blizu Zvečana, sasvim očekivano je počelo međusobno optuživanje zvanične Prištine i Beograda.
Za premijera Kosova Aljbina Kurtija nema dileme da je Beograd pokrenuo napad na kosovsku policiju, što se potkrepljuje dokazima o arsenalu oružja i organizovanom prirodom paravojne grupe. Sa druge strane, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odbija takvu umiješanost i krivi Kurtijevu politiku, te pritisak koji trpe Srbi na sjeveru Kosova. Sa istorijom učešća zvanične Srbije u izazivanju i podršci nacionalnih sukoba u BiH, Hrvatskoj ali i na Kosovu devedesetih, Vučiću nije lako da zvuči ubjedljivo kad kaže da Srbija sa teroristima nema nikakve veze.
Analitičar iz Prištine Škeljzen Maljiči rekao je da je napad na policiju izvela “dirigovana grupa plaćenika i zaluduđenih idealista koje podržavaju tajne službe iz Beograda i Rusije”, dok njegov beogradski kolega Dušan Janjić napominje: "Vi nikad ne znati ko to može da organizuje. Samo možete sa sigurnošću da kažete da će svi iz ovog pokušati da naprave političku korist ili štetu drugom".
Ono što se desilo u manastiru Banjska, po albanskom predsjedniku Ediju Rami može biti okidač za ozbiljniji sukob. Ipak, ne bi bilo prvi put da se konkretnim terorističkim akcijama, ili proizvodnjom prijetnje na lokalu, odnosno preko leševa, pokušaju ubrzati politički procesi ili ostvariti konkretna politička korist.
Stručnjak za balkansku politiku i profesor Florijan Biber u svojoj knjizi Uspon autoritarizma na Zapadnom Balkanu napominje da nakon devedesetih klasična ratna dejstva nisu opcija za lokalne političke silnike, ali da postoji strategija akcija koje nasilje ili strah koriste kao sredstvo pritiska.
„Umjesto podsticanja masovnog nasilja autokrati sada proizvode krize. Postoje četiri tipa takvih kriza. Prvi tip je kriza koja uključuje potencijalnu prijetnju državi, što otvara mogućnost za prikazivanje opozicije kao izdajničke ili identifikaciju spoljnih neprijatelja za potrebe korišćenja na terenu domaće politike. Drugi tip krize fokusiran je na međuetničke odnose i rizik od obnavljanja nasilja, a koristi se za skretanje pažnje sa svakodnevnih problema i povlađivanje etnonacionalističkom diskursu. Treći tip je kriza u bilateralnim odnosima sa nekim od susjeda i stvaranje napetosti. Sva tri tipa se mogu iskoristiti na terenu domaće i spoljne politike“, napisao je Biber, direktor Studija Jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Gracu.
Biber, foto: Sissi Furgler
On podsjeća na razne slučajeve podizanje tenzija, od lažnog državnog udara u Srbiji 2015. kad su tabloidi bukvalno izmislili prijetnju, do izvjesne zavjere koja je otkrivena u Crnoj Gori 2016, ali po svoj prilici predimenzionirana od strane vlasti u slučaju "državni udar".
Biber u svojoj knjizi objavljenoj 2020. godine referiše i na teroristički napad u makedonskom gradu Kumanovo 2015, kao i akciju Orlov let u Crnoj Gori 2006, gdje su nerazjašnjene okolnosti krile prave političke motive, koji su lako mogli biti stvaranje međunacionalne tenzije.
Vrlo primjenjivo na današnji trenutak u Crnoj Gori, Biber piše o još jednoj strategiji za koju protivnici ovih dana optužuju Vučića, a to je da preko svojih lojalista pokušava minirati izbor crnogorske vlade, što bi moglo dovesti do novih izbora .
„Konačno, četvrti tip krize su vanredni izbori. To možda nije kriza po sebi, ali je odlična prilika da se suspenduje redovno vršenje vlasti, da se kampanja iskoristi za nove napade na opoziciju i da se državni resursi stave u službu vladajuće stranke“.
"Upravljanje krizom" - koje krizu najpre dopušta (ili uzrokuje), pa je deeskalira - ima za cilj osiguravanje legitimiteta režima na terenu domaće i spoljne politike. Tako se na unutrašnjem terenu naglašava opasnost od prijetnji koje dolaze spolja i generiše "vanredna" situacija koja zasjenjuje brojne probleme u svakodnevnom životu građana. Krize imaju i klasičnu nacionalističku funkciju održavanja prijetnje drugog, bilo da su u pitanju strane sile, (države ili drugi akteri) ili manjinske i opozicione stranke unutar zemlje“.
Biber napominje da krize mogu voditi ka vrlo konkretnoj političkoj pragmi, pa je tako „navodni državni udar u Crnoj Gori ubrzao ratifikaciju sporazuma o ulasku u NATO, jer je to pružilo priliku zapadnim medijima da vladu i zemlju prikažu kao važan štit u borbi protiv ruskog miješanja u događaje na Balkanu“.
Po Biberu, upravljanje krizom vrši važnu funkciju koja je inherentna prirodi režima kompetitivnog autoritarizma.
“Sumnjive i nejasne okolnosti svakog od pomenutih slučajeva otežavaju razumijevanje šta se zaista dogodilo, ali strateško korišćenje krize je evidentno. Takva upotreba vanrednih stanja nije ograničena na nedemokratske vlasti, već predstavlja dio jednog šireg obrasca "politika vanrednog stanja".