Radnici na terminalu rasutog tereta zaposleni u preduzeću Port of Adria otrovani su olovom i moraće da se liječe u inostranstvu. Nakon što je vijest saopštena, a priča o oblacima arsena i olova iznad Luke Bar krenula da budi javnost, desilo se nešto malo otrovnije. Stigli su rezultati popisa stanovništva u Crnoj Gori.
Tako je 58 otrovanih radnika stavljeno po strani u zemlji nacionalne histerije koja politički život zameće daleko od radničkih prava. Toliko daleko da je čak i zdravlje ljudi nevidljivo, usred političke fikcije koju proizvode etno plaćenici na funkcijama.
Da je Crna Gora normalno društvo, pitanje otrovanih lučkih radnika bilo bi glavna tema, kao i opasnost po zdravlje porodica koje žive u zgradama najbližim barskoj luci. Da je Crna Gora normalno društvo udesetostručena količina arsena u vazduhu bila bi važnija vijest od vjerskih i nacionalnih previranja unutar populacije koja ionako demografski kopni i odumire. Ali Crna Gora nije normalna država, daleko od toga, ona je jedva država, kidnapovana od strane političkih protuva od kojih mnogi zapravo ne predstavljaju nikog. Nijedna politička partija zasigurno ne predstvlja radnike, niti razvija socijalne planove, pa nema što ni reći porodicama otrovanih.
Radnici imaju peh da su testirani na olovo u vrijeme objave popisnih rezultata, pa je njihovo zdravstveno stanje manje važno, minorno, rekao bih, u poređenju sa velikom etničkom slagalicom kojom se partijska ološ bavi. Kao ni radnike, niko politički ne predstavlja ni penzionere, ni seljake, ni studente, već se sva politička mašta usmjerila u gusle i bajonete, kopljanike i srednjovjekovni šund kojim se dokazuje nacionalna budnost kolektiva i podiže vreli keš.
Taj ideološki raspad, to kurvanje koje zovu politikom taman je poput olova prosvrdlalo duboko u politički sistem da izgleda nepovratno. Baš kao i olovo koje kod radnika preko kože ulazi u krvotok i stiže do kostiju, etnička samodisciplina preko paramedija i društvenih mreža prodire u svijest ionako davno odučenu od čovječnosti.
Čak i u socijalizmu koji je radnika držao kao fetiš revolucije, zapamtio sam da moram marljivo učiti ako ne želim da jednog dana nosim vreće u Luci Bar. Još u tom praiskonu osamdesetih kad je društvo kako-tako obavljalo svoju kohezivnu funkciju, lučki radnici bili su strašila za školsku djecu. I tada je bilo jasno kolika je propast raditi naporno na utovaru i istovaru, a da je spas biti što dalje od tog prokazanog društvenog sloja čija je istorijska funkcija odavno prestala da bude od značaja. I gle, sa balkona sam gledao lučke radnike sa transparentima („Uhapsite Kučana i Ivicu Račana“) koji su te davne '89 godine krenuli po svoju nacionalnu pravicu.
Milošević je bio meštar, on je društvenom dnu udahnuo novi smisao a njihove socijalne probleme i klasni grč zamijenio kosovskim mitom i nebeskim ćudima jednog naroda spremnog za rat. Radnici su tako prestali biti radnici i postali su Srbi, u Hrvatskoj Hrvati, itd, u procesu koji je devastirao svijet građen pet decenija. Na etničkim blokadama se gradila nova politika, ulagalo se u krvno jedinstvo koje dovodi do ekstaze. Tako se radnik izgubio, zajedno sa propalom industrijom i njenim polupanim ostacima kakav je i Luka Bar koja već decenijama rđa u brdu i sjeća se slavnih dana. Otrovno je to sjećanje jer se ne poštuju pravila zaštite, a toksične materije lebde i truju u neznanom radijusu.
Umjesto da smisao narednih dana bude otkriti pravo lice jednog društvenog raspada i ljudske patnje porodica otrovanih, karte su se promiješale, a popisna kurčenja dosegla svoj vrhunac. Sad je ostalo da gledamo kako će privatnik, nekakava turska kompanija koja upravlja lukom kao nogom pokušati da se izvuče. Lokalni političari su se prvi oglasili, nije to još za premijera ili predsjednika, kao da ova naša mikrojebina ima trista gubernija u pet časovnih zona, i kao da u zemlji sa freško izbrojanih 620 hiljada stanovnika političar može biti ikakav drugo nego lokalni.
Radnik se, sa druge strane može osjećati svjetski, makar kao dio globalnog juga, dok ga truju za platu i ne vide da postoji.