U šturom policijskom jeziku obično ne nađete ništa zanimljivo, pa je i vijest da je L.K. (18) prebio četiri maloljetnika, prošla, kako se to obično kaže u još šturijem novinarskom govoru – ispod radara.
Saznajemo da je L.K. iz Tivta napao četvoricu na sportskom terenu, obarao ih na zemlju i udarao. Ne znamo koliko su djeca imala godina, nije nas ni briga, jer dan je pun događaja koji odvlače pažnju sa lokalnih batina.
Ipak, ako se zadržimo na lokalu, pa još na primorju, shvatićemo da su upravo Tivat i Budva dva grada eksplozivnog razvoja koji je krenuo u dva različita pravca, sa jednom zajedničkom osobinom – sve je predato investitorima, prodavcima nekretnina i mešetarima prostora. U Budvi je buknuo betonski pakao bez plana, dok se u Titvu dogodio Porto Montenegro, ili, kako reče naš arhitekta sa Harvarda, Danilo Bulatović, posegnulo za “arhitektonskim kreacijama koje se idejno napajaju na kontejnerima neovenecijanske postprodukcije u neoliberalnom potpisu.”
Šta to znači? To znači da se obje primorske nastambe nisu bavile sadržajima za mlade, prostorima za djecu i stare, nego su štancale kvadrate na prodaju, sa više ili manje plana, te sa nulom razvojne ideje koja bi uključila lokalnu zajednicu. Zbog toga su dva grada preko zime pusti, s jeseni zamrli, dok se ljeti pretvatraju u otuđenu razglednicu koja služi za selfi i fabrikovanje iskustva Mediterana kojeg više nema.
Kad sam čuo priču o djeci koja se tuku na igralištu u Tivtu sjetio sam se divnog filma The Florida Project, oskarovca Seana Bakera, koji prati jednu dječju bandu dok operiše po Diznilendu na Floridi. Klinci iz obližnjih socijalnih straćara, iz sjebanih porodica, sa viškom slobode i vremena, obilaze Diznilend i gledaju ga očima lišenim iluzija.
Lako mi je zamisliti da djeca koje žive pored Porto Montenegra, ili nedajbože buduće betonske distopije na Velikoj plaži, osjete istu vrstu depresivnog stanja u kome se iluzije ruše. Siromašni koji žive na rubu glamura već su gurnuti u život bez sadržaja, već pripremljeni za nasilje, koje se rađa iz agresije u prostoru. Tu djecu niko ne uzima u obzir kad se crtaju nove kule i garaže, njihova mladost jedva je notirana kao demografska činjenica. Oni su lokalni višak koji ima šansu da turisti proda šampona ili piletine, kako nadahnuto predloži arapski investor Alabbar.
Često se govori o prostoru škole kao mjestu nasilja, još više se govori o porodičnom nasilju. Ali nasilje javnog prostora, grubost kvartova koji niču “za tržište” istinska je pozornica za razvoj delikvencije, kriminala, sitnog šverca i krupnih životnih grešaka. Roditelji žive pod sve većim pritiskom, ne mogu se osloniti na društvenu njegu, niti na pozornost zajednice koja nije organizovana da omladini pomogne pri razvoju, već da rentijerskoj kasti donese profit. Omladinski klubovi, igrališta, parkovi, školski kompleksi i programi prirodnjačke nastave odvijaju se sporadično, na inicijativu rijetkih grupa i pojedinaca, bez šire vizije, koja fali za sve što se direktno ne isplati.
Tako to biva, djeca na primorju se direktno ne isplate, pa ih se često prepusti dugim zimskim mjesecima tavorenja, u varošima bez čestitog bioskopa, pozorišta, na obodu luksuznih marina i vještačkih rajeva za strance. Ta se djeca ponekad otmu kontroli, ti se mladi lako nauče pogrešnom pristupu drugom čovjeku, a ponekad se možda i ugledaju na korumpiorane političare, sumnjive pomorske trafikante, švercere i druge unosne “profesije” koje bujaju na obali.
Takav je bio i moj rodni grad Bar u kome je lučki kriminal i šverc duvana regrutovao cijelu generaciju kriminalaca koji prosto nisu imali sreće da se iščupaju. Tako je i prenapučeni Kotor izgubio svoju dušu i desetine mladih života popisanih na kriminalnom planu odstrela. Tako se rastura svaka zajednica koja na vrh svojih prioriteta stavi brzu zaradu, umjesto svoju omladinu. Posljednjih dana se u Crnoj Gori dosta govori o prostoru i to je dobro. Dobro bi bilo da se shvati kako je svako javno mjesto jedan vaspitni kod, za omladinu koja ga skladišti u malom mozgu i formira pogled na svijet. Ako ćemo umjesto organskog razvoja primorskih gradova forsirati agresiju kapitala, dakle, staklo, beton i neon – onda ćemo dobiti generacije oštećenog nerva za blago koje sve te silne turiste i dovlači u Crnu Goru.
Ali ni to neće trajati vječno. Mogu lako da zamislim, jednom će se i turisti opametiti, ostaćemo sami sa praznim rezortima, sa djecom podivljalom od očekivanja, sa nekom novom otuđenom djecom, usred betonske favele koja nikome nije dom.
Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.