Dozvolite da pomenem dvije političke gadosti, pa da vidimo kako one utiču na crnogorsko društvo. Prvi primjer, predsjednik Skupštine Andrija Mandić odlazi na poklonjenje voždu Aleksandru Vučiću u noći izborne pobjede. Mandić putuje kao šef zakonodavne vlasti Crne Gore, nadvija se nad pleh prasetine i pleše na partijskoj slavi vrlog komšije. Vjerovatno se ne može teže uflekati funkcija koju obavlja, ali o tome smo već dosta čitali. Mandić se odmah krenuo pravdati preko svojih tupavih portparola, kako on u Beograd nije otišao paradno, nego bez kravate i privatno, kao brat Andrija, kao organsko biće, Srbin, ili ako baš hoćete „vođa Srba u Crnoj Gori“ (sic!).
Okrenimo glavu načas od ove bijede i spazićemo jednu lokalnu muku koja ima dodira sa Mandićevim činom. Na periferiji svesrpskog jedinstva koje se slavilo u Beogradu bitiše politička karikatura pod imenom Vladimir Dajković. Za neobaviještene, to momče je preko Fejsbuka konačno uspjelo da dobaci do namještenja i postane rukovodilac Službe za građane Glavnog grada. Upravo taj Dajković (u narodu: Dajko) ovih dana obilazi sirotinju po podgoričkoj periferiji i besramno koristi nemaštinu ljudi kako bi promovisao svoju ličnu i političku sliku i priliku. Video radovi šire se internetom, Dajko donosi drva za ogrijev babama i đedovima koji ga blagosiljaju, nekad mu javno požele da bude premijer, ili prosto kažu: jedini političar koji ne laže!
Skriven iza velikog srca poreskih obveznika ovaj junak privatizuje pitanje socijalne skrbi na ogavan način, ali svoju kampanju vodi vrlo kreativno. Odjavni telop Dajkovog rijaliti programa pravi je biser digitalne heraldike: grb Podgorice okovan grmljavinom, na tamnoj pozadini iz koje izlazi natpis: „Vladimir Dajković u službi građana“.
I kod Mandića i kod Dajkovića gledamo zloupotrebu javne funkcije, ali na drugačijim osnovama. Dok Mandić koristi privatno da prikrije činjenicu da je kod Vučića otišao sasvim službeno, kod mladog Dajka imamo obrnutu situaciju, on koristi grb glavnog grada da opravda privatnu suštinu svoje samopromocije. Mandić gazi ustav i ponižava građane, zavodi etničku paradržavnost iza maske privatnog srpstva, dok kod Dajkovića vidimo puko gaženje statuta Podgorice koji u članu 5 kaže, jebiga, da glavni grad ima svojstvo pravnog lica.
Zašto je bitno uvezati ove dvije političke krpe koje osim ideološkog desno populističkog i mračno narodnjačkog bazda nemaju mnogo dodira? Valja ih povezati jer su jedno isto, što ne mora nužno biti loše. Mandić na velikom planu i Dajković na lokalu uspijevaju izazvati toliku količinu gađenja da se politika oko njihovih činova pretvara u ubrzano djelovanje sila dubljih od politike. Šta sad to znači?
Kao kad vidite govno, pa se zgadite nagonski, što Julija Kristeva iznosi u teoriji užasa odnosno abjekcije, tako ovdje možemo reći da imamo posla sa političkim abjektima. U prevodu, građanin ili građanka kad vidi vazalsko poklonjenje, osjeća se nagonski loše. Iako je pristaša politike Mandića ili Vučića, čovjek je uglavnom naštelovan tako da izbjegava patološke situacije i negativno reaguje na nasilna potčinjavanja. Nešto organsko u stomaku se buni protiv ustoličenja vlastite inferiornosti kao mjere političkog dejstva. Ili kad Dajko pozira nasred sirotinje, to može izazvati snažno septičko dejstvo i zazor (abjection) toliko dubok da formira novu političku svijest. Gomilanjem sličnih gadosti možemo se nadati katarzi koja uvijek dolazi kad vlast prestane da brine o osnovnim ljudskim principima. Pitajte DPS, ako ne vjerujete.
Mandić, Dajković i slični formiraju nevidljivu ali jaku liniju preko koje većina ljudi ipak ne želi da pređe. Uzeo sam njih dvojicu za primjer, ali ta se linija već grana raznim primjerima koji čine mapu novog političkog morbiditeta u Crnoj Gori. Taj se morbiditet razlikuje i ne razlikjuje od DPS-ovog, ali jednako vodi ka samouništenju.
U tom smislu i Mandić i Dajko imaju svoju ulogu u razvoju društva, koja im se makar zapušenog nosa mora priznati.