Prostranstvo velike plaže nadahne govornika. Bez brda ili planine da vrati eho, a realno i bez neistomišljenika u publici, olako sam se prepustio pojmu klase kao suštini svake političke borbe. I ništa tu nema sporno, klasa je klasa, ali mora biti elaborirana i mišljena iznova, prevashodno u samoći kelije, tamo gdje dah slanog vazduha ne ohrabruje riječ i misao.
Dakle, dok sam govorio o klasi na skupu protiv privatizacije Velike plaže, pitao sam se što je to klasa. Da bi se danas govorilo o klasi, trebalo bi prvo reći kakav je novi kapitalizam u kojem se potčinjena klasa javlja kao simptom.
Ono što vrapci znaju, ali i sve ptice gnjezdarice južno od Ulcinja, jeste da savremeni kapital profitira na kognitivnom kapitalu čovječanstva. Istina je da su Afrika, Amazon ili Balkan napadnuti kao resursi prostora i da se borba za zemlju ne bliži kraju, ali isto tako, ako proučimo na šta ta borba liči, vidjećemo da joj se pravila klešu u metasvijetu novih oblika komunikacija kojima se upravlja i ispravlja svijest o prostoru. Da uprostim, kako bih sam razumio, a onda i čitalac – današnji je kapital usmjeren na tvoju pažnju, podatke, bihevioralne tokove, algoritamsku prediktivnost, kako bi upravljao tvojim željama i mogućnostima. On preparira umove na način da sudjeluju u renderskim halucinacijama, on vaspitava pokoljenja da bez borbe prihvate i prodaju ono za šta se u prošlosti prolivala krv.
U tom metaversnom, sasvim androidnom sistemu prenosa informacija, kontakt je zamijenio vezu a interfejs emotivnu razmjenu, pa se javio novi otupjeli sapiens spreman da trpi beskonačno polje mogućnosti kao obećani raj. U tom nesolidnom stanju stalnih očekivanja, dometanja, fluidnih konteksta nad kojima caruje stara podvala obilja, izgubila se još starija svijest o potrebama. Tako je obilje informacija potisnulo potrebu za mirno provedenim popodnem. Zatim je obilje zdravstvenih parametara poništilo potrebu prirodnog starenja. Mitologizovano obilje finansija na koncu, zamijenulo je potrebu za osnovnim ljudskim emotivnim zabranima unutar kojih se kao ličnost razvijamo postepeno i bez šokova.
U prošlosti, da se vratim pitanju klase, radnicima je bio presječen put dostojanstvenog života opresijom koja se svodila na fizičko izrabljivanje. Fabrike su bile mjesta revolucionarne pobune i stvaranja klasne svijesti koja je nastala pod pritiskom strogih i nasilnih komandi. Djeca u Srbiji na primjer, prije samo stotinjak godina radila su u rudniku za tuce jaja, ili kilogram hljeba. Radnička svijest klesana je kroz ropstvo carskih sužanja i mužika, temeljila se na nepreglednoj prostorno izmještenoj sirotinji koja je skapavala po pregrađima Moskve. To su one mase kojima je u susret otišao grof Tolstoj gonjen maničnim napadom grižnje savjesti, da bi među njima shvatio kako ih svojom napojnicom zapravo kvari i ponižava, tj. da je emancipacija dublja i kompleksnija od njegovih nekoliko rubalja, što po pravilu pripadnu najvećim kurvinim sinovima u piramidi geta.
Potlačeno radništvo i sirotinju nije mudro idealizovati, već ih možda treba shvatiti kao socijalnu skupinu koja je u određenom trenutku preuzela svoju istorijsku ulogu. To jeste bukvarski površan pogled, ali u njemu se može nagovjestiti klasa kao homogen, radnički kolektivitet, i politički konstrukt koji je posjedovao izvjesne veze sa realnim stanjem na terenu revolucije.
Ali ko je potčinjena klasa danas? pitao je jedan od drugova na Velikoj plaži. Ako iznajmim ovaj bar, preko bankarskog kredita, zar ne radim za banku koja me iskorišćava? Zar nisam i sam upao u stupicu, iako u očima domicilnog življa ličim na čovjeka od biznisa i novu buržoaziju koja gazi sve pred sobom.
Zaista su imovinske sheme i odnosi moći postali komplikovani do mjere da se čovjek može ražaliti i nad piranom. U eri finansijskog i digitalnog kapitalizma mapa potčinjavanja maendrira i donosi cijeli jedan zamršeni sistem hijerarhija koje ne odgovaraju onim ilustracijama iz XIX vijeka gdje debela svinja u polucilindru pritiska bosonogo siroče.
Pa ko je onda potčinjena klasa danas? Ako kažemo da su to zemlje “trećeg svijeta”, lako ćemo uvidjeti rasnu dimenziju potlačenosti, koja nam u potrazi za čistom definicijom može zasmetati. Možda je za početak važno odustati od te normativne žudnje za definicijom i prihvatiti da je sami pojam klase složen i usaglašen sa novim vremenom stalnog izjašnjavanja. U tom smislu klasa potčinjenih bila bi ona koja je van znanja, ili je udaljena od svijesti koja joj pomaže da shvati da je potčinjena. Otud bi viša klasa mogla biti definisana kroz informacijski luksuz koji sebi mogu dozvoliti bogati, da se sklone i izađu iz meljućeg stroja pod kojim je nemoguće misliti. Možda su niža klasa i dalje periferno izolovani pojedinci, ali sad su neki od njih u udobnim foteljama poput ove u kojoj sjedim dok pišem ovaj tekst gonjen diktatom algoritma.
Potčinjena klasa zapravo se može djelimično definisati kroz stepen izloženosti informatičkoj torturi, kao klasa koja je zaronjena u info-klupko izgubila moć da vidi i spozna signale socijalne borbe. Student na prestižnom američkom univerzitetu koji će otplaćivati svoj kredit, i gurati svoje tijelo do granica izdržljivosti, možda je klasno potlačen u odnosu na seljaka iz okoline Nikšića koji od surutke zaradi da prehrani porodicu i pomogne mjesnom fudbalskom klubu. Definicija potrebe i obilja se mijenja, a klasno pitanje nije samo pitanje gladi, nego i pitanje mentalne komande, psihičkog pritiska koji savremeni čovjek trpi.
Proleteri svih zemalja se ne ujedinjuju upravo zato što ne shvataju svoju istorijsku funkciju ro-bota, koja im je data kroz prakse odricanja, sadizma, i nadzora kojima su izloženi.
Smije li se onda reći da potčinjena klasa novog doba zasijeca stare granice između sirotinje i bogatstva, i čini jednu novu kompleksnu situaciju koja se drži pod kontrolom korporacija. Potčinjeni čovjek današnjice je i digitalni čovjek, toliko odrođen i pritisnut tehnokratskim metodama prevlasti da ne može osjetiti klasno jedinstvo sa gladnom djecom trećeg svijeta. Otupjela, bezdušna masa kao krajnji proizvod tehnofeudalnog svijeta, zapravo je klasa ispod ljudskog minimuma, transhumani ostatak, ono u šta nas žele pretvoriti i kad jedemo i dok gladujemo. Zato ujedinjenje klase potlačenih možda može, kad je divan suton na plaži, da se zamisli i šire od ekonomskog modela koji je prethodio svemu, ali koji više nema jasne granice i traži nova premoštavanja.
Ujedinjenje robova trećeg svijeta i robova moderne tehnološke tvrđave, kroz različite patnje stvara novu klasu koja se mora prepoznati, komunicirati, i u svojim ropskim praksama naći inspiraciju za zajedničku borbu. Jezik kojim se bude govorilo o tom iskustvu biće jezik pobune. Svakim slovom taj se novi jezik traži kroz otvorenost za čovjeka i njegovo iskustvo kao centralni cilj revolucionarne borbe.