Bilo je to prije dvadeset i nešto godina, slavio se badnjak ispred kuće, okupili bi se prijatelji iz inostranstva željni odmora u domovini i druženja kakvog nema vani. Pilo bi se domaće vino, nalagali bi se badnjak i vrbovina, jeo suvi krap i pričalo o prošlim vremenima. Znalo se i opaliti u vazduh iz lovačke puške oznake Brno. Tako ja pamtim Badnji dan.
Božić poznajem po raštanu koji se u Zeti tradicionalno sprema 7. januara. To je glavni delikates kojim se, tek mi je sada jasno, proslavlja Hristovo rođenje. U simbolici brašnjene kobasice, suvih svinjskih rebara i baklave od prethodnog dana prolazili su božići u Zeti, a Isusa Hrista niko pominjao nije.
Onih godina kad nije bilo prijatelja oko vatre u našem dvorištu, unosili bismo grane badnjaka ka ognjištu u sušnici, tata braća i ja, a majka bi bacala žito i nosila vino. Pozvali bismo badnjak da kuša hranu, rođački ga oslovili i posuli grane vinom, nakon čega bi svi otpili gutljaj vina. Čak bi i mala djevojčica koja ovo piše nakon gutljaja ispustila aaa, na sveopšte oduševljenje. Tako bi se završio badnjedanski ritual.
I danas, za mene je taj dan lijepo sjećanje na spremanje ribe, okupljanje i vatru. Ne želeći da uvrijedim bilo koga ko drugačije praznuje, moram reći da moja porodica i danas isto radi, sa običajem da badnjak obavezno nose i djevojčice, odnosno da o crkvi i bogu tu nema zbora. Nalažemo i grijemo se na ljepoti zajedništva, koja ostaje povod, uzrok i smisao okupljanja.
Ne znam zašto se kao ateista prisjećam tih badnjih dana, neko će reći da tražim boga, kao što su mi nedavno za jednim punim astalom rekli da podsvjesno tražim Budu, samo zato što sam priznala da su mi budistički i hindu simboli daleki i estetski problematični. Elem, ne u želji da tražim boga - jer dobar život ne definišem kroz religije, službe i vjerske rituale nego kroz ljubav i činjenje dobra sa svrhom u dobru samom - zapravo me agresija i zloća ovih naših blagih dana gurnula u sjećanje. Pogođena sam nabusitim srpstvom, turbo pravoslavljem i grotesknim raskolima u neodrživim mjesnim crkvama, regionalnim divljanjem bogougodnih fanatika što zastrašuju i prijete drugima; vidjela sam one što se pucnjem i tuđim strahom dokazuju Hristu i ne mogu da ne primijetim koliko su nasilni ovi božićni dani, koliko su isključivi svi pogledi koji dogmatski kane definisati stvarnost. Sjajan je primjer kako mi uz čestitku Božića poneko bojažljivo doda – ako ti kao marksisti smijem čestitati. To je otvorilo dva pitanja:
-
Da li mene ljudi smatraju fanatičnom bezbožnicom u sistemu u kojem je to izdajnički nedopustivo, dok pucaju rafali za svetinje;
-
Zašto ljudi misle da je moj marksizam tako radikalan i primitivan da se stiče utisak, sasvim pogrešan, da mi konvencionalno čestitanje nečega čemu po porodičnim običajima kako objasnih pripadam - nije pravo, jer je marksistički nedopustivo;
Iako je način upražnjavanja pravoslavlja u mojoj porodici bio proizvoljan i za današnju modu vjerovatno otpadnički, budući nikad nije uključivao crkvu, on je oduvijek postojao i nema tog sistema u kojemu se mijenjao. Običaj se poput recepta za kukuruzni hljeb prenosio sa predaka na nas. Moj prađed je nalagao i dok mu je sin bio u partizanima, moj đed je nalagao badnjake iako je sa crkvom imao veze koliko i ja danas, moji roditelji su iz poštovanja prema porodičnom nasljeđu nastavili da obilježavaju svaki praznik. Mene je marksizam naučio da permanentni rad na sebi znači imati razumijevanje za svačije praznovanje koje je, priznajem, u mom slučaju puno nade da će se jednog dana slaviti nešto šire od vjerskih priča, zato što one per definitionem isključuju ljude druge vjere.
Stoga, kad mi neko čestita bilo što, vrlo lako i bez srdžbe odgovorim, jer ne bi trebalo da me vrijeđa poziv da podijelimo radost praznovanja. U defanzivnom ateizmu koji se šokira i ljuti nad vjernicima prepoznajem jednako ograničenje kao i unutar isključivosti ovih prvih. Prelazak sa ograničenja i uskogrudosti kojoj nerijetko svjedočimo na strani vjerujućih ne može se prevazići striktnošću i ograničenjem sa druge strane. Napredovanje iziskuje poštovanje izbora drugog čovjeka, riješenost da mu budemo tu, pokušajima da ga razumijemo i prihvatimo u svom ograničenju, koje samo u odnosu sa drugim čovjekom može biti prevaziđeno.
U različitosti se gradi povjerenje koje ne osuđuje ničiju želju da slavi što god osjeća da treba, a nepredak je onda kad drugi čovjek postane blizak zbog njega samog, ne zbog toga što praznuje istu slavu na isti način. A do toga ne dolazimo puškom, nego bliskošću i povjerenjem.