Svaki treći na internetu trenutno gleda neki pornić, ali to se ne prikazuje u javnom prostoru osim u onim strašnim pornhub statistikama koje jednom godišnje otkriju da Crnogorci vole maćehu i Srbiju, a Korejci stopala i crni lateks.
Slično je sa politikom, dobra trećina nema pojma na koju bi se stranu okrenula, ali u javnom prostoru ne čuje se njihov glas. Sve pršti od manijakalnog tona onih koji sve znaju, silnika koji tvrde, zakletih i proročki nastrojenih fanatika svog osjećaja u stomaku. A tamo dolje u stomaku, obično se vari kakav mesni energent, koji pretače snagu krvotokom do mozga što bubri u dostojanstvu.
Znate li o čemu pričam? Snažna figura govornika koji sve zna, viđamo je u čitankama, ali i na ulici. Svuda naokolo seru karakitature voždova i vodžića koji nikad nisu pogriješili. Društvo bez grijeha sačinjava kasta političara koji pričaju gluposti, ali tonom van svake sumnje. Kakve su posljedice tog javnog govora?
Čak i psiholog pripravnik može prepoznati narcističke poremećaje kod mučenika koji su ubijeđeni u totalnu istinitost svojih stavova. Te naporne masere psihe pametan je čovjek odavno mršnuo iz svog života kako bi pristojno živio među prijateljima. Drugarice i drugovi obično napadaju jedni druge, brane se, kaju se, revidiraju i pojašnjavaju zablude, prijatelji se mire sa sudbinom svojih pogreški i uopšte, čine da ljudska razmjena otvara mogućnost bliskosti. To se zove život sisara, i nije za dušu meku.
A šta rade naši javni tribuni – nalik jastozima ukočenih zglobova i krtog oklopa ispod kojeg kriju svoju mekšinu oni su tu da onemoguće bliskost i protok zdrave emocije u javni prostor. Zalud je meni jasno koliko je sve to ispod sakoa nježno i pokvareno, ti mali narcisi sa tevea polako ali sigurno počinju da se uživljavaju u svoje oklope. Tad već bude kasno i dobijemo bezgrešnog pojedinca, ministra ili šefa magacina, nebitno, zaraza se širi i svako pitanje postaje odgovor, a odgovor psovka ili invokacija božanske pravde. Ti mučenici truju prostor svojim neupitnim istinama i čuvaju iluziju da se u ovim našim zarobljenim društvima o nečemu pregovara.
Zapravo sve bude jezička kragna, gvozdena zavjesa iza koje je potpisan nekakav varšavski pakt između ega i superega; totalitarni model komunikacije preuzet je već u omladinskoj sekciji partije, ili kad ih je strikan prvi put dohvatio za ćunu. Tako se staljinizam, agresija i kolonijalni duh uparuju sa lokalnim šovinizmom i vjerskim bjesnilom. Tako naša politika pristaje uz svoje poremećeno ja, zapravo mučki oteta od strane nasilnika, postaje mjesto graje i parnice, predstava predstave, ali nikad realna životna situacija.
Očuđena i lažna forma stalnog ubjeđivanja liči na sport, krmedar parlamentarizma, a političari, kolumnisti, analitičari, glumci, goveda iz biznis elite, svi redom tvrde da su navijek u pravu, da nikad ne griješe, kao da je greška ukor i konačni poraz svete vizije.
Oprosti čitaoče na ovom apstraktnom obraćanju, ali potrebno mi je da priznam kako nisam siguran gotovo ni u šta što izgovorim, da je osjećaj nesigurnosti glavna osobina mog svijeta i da me kida u trenutku iznošenja najbenignijeg stava. Moćna je prevara i otrov javne riječi što svoje nesigurnosti krijemo sa toliko žara. A taj bi se žar mogao koristiti ljepše, da se ogrijemo oko neke pale ljudske sudbe, oko privatne sumnje, makar ona značila jednog tribuna manje, jednog proroka u pokajanju, ili prosto čeljade spremno da se preda.
Kao što svaki treći trenutno gleda neku pornjavu, tako svaki drugi nema pojma đe se nalazi, ili kako će platiti pulmologa, ili pronaći fungicid koji mu je potreban za voćnjak. Poenta je da se svijet nesigurnosti kao jedina realnost, programski gura u kalupe ideoloških paraistina. Kao što pastuv u porniću nikad ne omane, tako se u jeziku seoske politike pomalja figura maga, askurđela ili bogomladenca, nekakvog arhipastira bezgrešne istine.
U XX vijeku ideologije su djelovale nalik sedativima, u cilju opšte pokornosti koja bi se namah okrenula u stanje pripravnosti i napadačkog transa. Danas sedacija kao da izostaje, nemir je očigledan, prevara bitiše pred nosom, doza je pojačana, pa u vukojebnim predjelima Crne Gore ili Arkanzasa, kad izađe kakav kučki pametar, ili vojvoda Tramp sa svojom geačkim apsolutizmom istine, raja se prepušta, više nego ikad, bataljuje svoj život i samospaljuje na lomači koja nikako da dogori. Sve je simulirano, a prevara do te mjere očigledna da učesnik zna da svi znaju da je prevara.
Ipak, podržavanje sigurnosti kao vrhovnog mita i jezička operacija vađenja sumnje iz utrobe političkog subjekta, zatim disemenizacija političkog brisa dugim iglama dopaminskog užitka, sve to čini da na koncu pokorno slušaš budalesanje kakvog Kneževića, ili Pernara, ili nekakve dalje evropske budale koja se kune u desno mudo i zaziva apokalipsu. Prosto, dolazimo do vremena posljednjih poruka, sumnja i stid postaju nedostupni jezičkom aparatu. A sumnja u sebe jedan je od glavnih začina psihičkog zdravlja, sumnja u lični stav jedini je predah ega u kome se otvaraju vrata da čuješ drugoga, sumnja u svoju velepamet prostor je priznanja realnosti, ne nužno produktivan, ali potreban da bi se evolutivno odvojio od kokota.
Kad sam već kod peradi, kad već arčim ovaj lanac nasumičnih asocijativnih nizova, podsjetiću na praksu velikih farmi na kojima se kokoškama kidaju kljunovi da jedna drugu ne bi oćorile i zaklale u panici krcatih boksova. Ta se radnja kidanja kljunova zove debekacija. Jezik lokalne crnogorske politike, što da ne, sasvim je nalik tom kokošarskom mlaćenju u prazno, uporno promašivanje i lažno kopanje u mraku, na korak od mesa. Može cijela farma slobodno da promijeni vlasnika, kokoš neće trepnuti, koškanje stanara otkinutog kljuna i poplava lakog perja služi samo da se sve izgleda živo. A zapravo je sranje i mućak koji se nema rašta pratiti, jedan trenutak sasvim tužan i nesumnjiv.