Nema ništa opasnije za jednu zemlju od njenih tajkuna i nema ništa beskorisnije za malu zemlju od njenih infulensera. Što je više i jedih i drugih, logika nejednakosti procvjetaće u nekim novim oblicima nasilja. E sad, da li politikom pomognuti biznismeni baš direktno doprinose nasilju ne znam, ali znam da društvo zasigurno ne humanizuju. Ako ne humanizuju, znači li to da dehumanizuju?
Internet prostor je zbrka sadržaja koja ti se nudi nekad bezrazložno, nekad jer si već nekoliko dana pretraživao po jednom te istom tragu. Obično mi na Fejsbuku izlaze matematički zadaci, jer uvijek uđem u komentare da vidim koliko ljudi ne zna kako se množi i sabira. Ali razlog zašto mi nenadano na prostor virtuelnog svijeta banu crnogorski influenseri, neću ni tražiti. Sve se dešava sa razlogom. Može biti da potajno uživam u dnevnoj dozi transfera blama, podgoričkog nesnosnog akcenta, ili batrganjima u sumnjivom maskulinitetu.
Elem, izvjesni infulenser koji je onomad bio dio predsjedničke trke, da se sad ođe ne flekamo nadimcima, prije neki dan postavlja video svog maloljetnog sina koji negdje na moru divlja skuterom. I da, to je vrijednost prosječnog Crnogorca, nema tu ništa novo, jer odvajkada mladost crnogorsku interesuju auta bez auspuha, zatamljena stakla i duboki spojleri. Odrasli na Fast&Furious franšizi, dječaci iz radničkih porodica neuspješno imitiraju nepropisnu brzinu, upijaju dozu adrenalina, dok je možda jednom i prevaziđu. Ni to nije mnogo drugačije od ostatka svijeta u kojem se internetsko nasilje preliva kanalima iznad nacija i ispod država.
Zato treba prizemljiti ugao gledanja i postaviti offline pitanje - da li se svakodnevno nasilje u dvorištima crnogorskih škola, nasilje na ulicama i igralištima, zapravo gradi u našim kućama, podupire u društvu, kao vrijednost neophodne muškosti koja se gubi, pa je valja ugrabiti.
Sin pomenutog internet pajaca divlja skuterom, trista ljudi odobrava, lajkuje i kliče. Komentari su puni hvale za pravi odgoj, za muškost koja se njeguje tako ispravnim vaspitanjem. Zadovoljno se ističe spretnost koja se gubi, jer se djeca ne izlažu kubicima od malena, a trebalo bi.
Nije da svakodnevno ne gledam glupave komentare, nije da ne znam da su vrijednosti većine upitne, ali zamisliti stotine komentatora ispred glasačkih mjesta, nije lako. Od tih svih tih ljudi očekujem da je većina svoje dijete vaspitala po ovim vrijednostima divljanja. Ta djeca vjerovatno u sljedećoj iteraciji vaspitavaju svoju djecu po istom ključu, a s obzirom na to da su igra brojeva i matematika crnogorskog društva dosta ograničene, to znači da ovi ljudi vladaju.
Po podgoričkim kvartovima ordiniraju bande, djeca koja se dokazuju tako što ponižavaju i maltretirajući slabije. Nikad više omladine u crkvama, nikad više Ostroga mi , nikad više modernih roditelja i odlikaša, a nikad više nasilja. Statistika kaže da je svaki peti učenik bio žrtva nasilja, a da je svaki drugi bilo svjedok nasilja nad drugim učenikom. Ne uzimajući statistiku za mjerilo realnog, jer je realnost često gora od statistike, ne uzimajući internet za mjeru nasilja, jer su ljudi u neregulisanom online prostoru slobodni da budu ono što im pravne regule ne dozvoljavaju na ulici, ipak se treba zapitati što treba da nam bude dokaz da smo sve više agresivni?
Kad institucije i civilni sektor upozoravaju na porast nasilja i maloljetničke delikvencije, koga oni zapravo upozoravaju? Da li roditelje potencijalno problematične djece, da li sebe same, škole kao glavne odgojno-vaspitne ustanove, ili drugu djecu, da ne budu iznenađeni ako ih u šetnji presretne sin ponosnog oca, onaj što zavodi red u školi i na ulici, u kvartu i gradu.
Dječaštvo, mladost, muškost, proklestvo je crnogorskog edipovca koji nasilno postaje ono što se od njega očekuje, a onda tako bezosjaćajan prema sebi i od drugih zahtijeva ništa manje nego toliko muške solidnosti, grubosti i čvrste ruke.
Nasilje u jednom društvu ne bi trebalo odvajati od društvenih nepravdi i nejednakosti, jer su društva sa većom socijalnom pravdom manje nasilna. U Crnoj Gori pravda je izuzetno spora, a nasilje razuzdano, kao influenser, kao djeca influensera, kao siročad države koja više nema snagu da ponudi svojim građanima nikakav smisao sem nacionalnog, a upravo se tu nasilje obnavlja.
Proklijali iz istorijskih mitova o čojstvu, junaštvu, ratovima i sječi neprijatelja, Crnogorci teško mogu sebe društveno opravdati van autoriteta zasnovanom na strahopoštovanju, žrtvi, superiornosti nad drugim i sličnim ka spolja okrenutim osobinama. Stari kodeksi su odbačeni, stege popucale, ali stisak pesnice je ostao.
Crnogorskoj istoriji fali priča o nježnosti, ljubavi i ranjivosti. Kažem ranjivosti, a mislim na ono kad plutaš na leđima, spokojno, daleko od obale i buke, prije nego preko tebe pređe skuter.
**
Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.