Misao na webu
CRNA GORA,
IN MEMORIAM

Kako se sjećati Novaka Kilibarde

.
Političar, pisac i profesor Novak Kilibarda, umro je 24. maja 2023. godine, u Podgorici, u devedesetoj godini

Lokalni zastupnik velikosrpske agende i ratne politike, Novak Kilibarda je potkraj devedesetih napravio jedan od najoštrijih zaokreta, prevodeći svoja politička kola na suprotnu stranu, da bi karijeru završio kao vicepremijer crnogorske vlade i jedan od zastupnika crnogorske nacionalne samobitnosti.

Za razliku od Mila Đukanovića koji je taj okret učinio etapno, kroz promišljene prelaze i međukorake (poput Beogradskog sporazuma), Kilibarda je naglo otvorio novu perspektivu, prije svega u svom jeziku, koji je bio njegovo osnovno političko oružje.

Govornik čija je mana možda bila jedino pretjerana doza samodovoljnosti, Kilibarda je s istim žarom i poletom unutar jedne decenije tumačio dva politička lika, jednog koji zaziva paljbu i drugog koji poziva na mir. Tako se od ranih radova i groznih deminutiva koji mu se pripisuju, „braćo Hercegovci, prodajte kravice, kupite puščice“, Novak Kilibarda u novom milenijumu obreo pod lovćenskim stijegom, kao zagovornik crnogorskog samoopredjeljenja i građanske vizije države koju je podržao na referendumu.

Put od barjaktara nacionalističke hunte, do real-političara salonskog tipa Kilibarda je prešao tako hitro da je književnik Marko Vešović jedinicu političke prevrtljivosti u Crnoj Gori imenovao „kilobarda“. Baš tu leži i jedan od glavnih paradoksa zaostavštine ovog političara – na Kilibardinom primjeru mogla se prvi put demistifikovati „istina“ javnih zakletvi, upravo je on bio prvi moderni političar Crne Gore, dakle neko ko je pogazio svoje mišljenje pred očima većinske javnosti dotad sigurne da je politički stav časna zakletva, mitološka osobina, fiksna proteza sa kojom ideš u grob.

Toliko je Kilibarda razorio samu ideju političkog morala da je javno svjedočio kako je njegovu stranku osnovala tajna policija kao uslužnu filijalu DPS-a, koja bi "bila transmisioni kaiš i mjesto gdje je trebalo da budu svi njihovi kadrovi kojima nisu mogli da daju ministarske fotelje".

"Znam jednu životinju sa dugim ušima koja nikad ne mijenja mišljenje", rekao je Kilibarda u nekom od svojih govora koji su bili primjer starinskog oratorstva i bogatog rječnika koji je prelivao iz književne radionice. Sredina je devedesetih uz sve najgore što je donijela, jednim dijelom bila i herojsko doba crnogorskog parlamentarizma u kome je Kilibarda, sa svojim kolegom iz Narodne sloge Slavkom Perovićem bio najbolji primjer jezičkog umijeća i političkog erosa.

Sporim, gotovo maznim intonacijama, vještim balansom arhaičnih riječi, turcizama i savremene političke leksike, Kilibarda bi primorao protivnika da ga sluša i uvaži. Dramaturgija njegovih govora bila je okretna, naoko uspavana poput pripovjedanja uz oganj, ali bi se očas prometnula u žaoku koju bi hitnuo prema sagovorniku.

Riječju, profesor epske i narodne književnosti, deseterački đak i učitelj, Novak Kilibarda iz Banjana kraj Nikšića u poređenju sa današnjim političarima, bio je moderator stilizovane ljepote govora i manira kakve već odavno ne gajimo u politici. Njegova politička uloga u zapletima koji su u smrt poveli više od stotinu hiljada Jugoslovena jeste nesumnjiva, makar bila periferna. Njegova politička elaboracija, ipak, često je bila javni čas mišljenja i takta kojim se politika primakla vještini ophođenja i mudrog pregovaranja, otvorenosti za nove i bolje šanse, kakva je na trenutak bila Narodna sloga.

Čini se kao da je prošlo stotinu godina od vremena Novaka Kilibarde, pametni telefoni spalili su mostove sa prošlošću koju ne smijemo romantizovati, čak ni u nekrolozima, jer bi nam se pred očima mogla ponoviti još gora.