Od politike u Crnoj Gori odavno se ne očekuje da upravlja društvom. Politika je postala vrsta kriznog muljanja u kome ne samo da cilj opravdava sredstvo, nego se dešava da sredstvo postaje cilj. Primjer ovog obrnutog Makijavela jeste tehnički premijer Dritan Abazović koji se javlja selfijem iz Luizijane.
Telefon, egomanski naboj i internet veza postaju sami sebi svrha. Ne postoji drugi kvalitet ni sadržaj u djelovanju nasumično odabrane reklame: Abazović postaje počasni građanin Nju Orleansa, možeš misliti, što se prikazuje kao uzbudljiv zapis sa jednog ličnog putovanja. Državna funkcija gura se u vlog format u kome možemo da pratimo dogodovštine i lajkujemo. Kao da premijer nije otišao u UN, kao da se ne javlja iz Amerike, već iz nekog svijeta privatnog onostranog, iz reklamnog prostora u kome je sve moguće, pa i da ujutro pričaš o ženskim pravima a popodne hvališ politiku Saudijske Arabije.
Nedoraslim sistemima poput crnogorskog društvene mreže izdaju prostor za političko djelovanje. Na društvenim mrežama se opravdava postojanje države bez vlade, pa i njen put na generalnu skupštinu UN. Tamo gdje država pati, dakle u dugotrajnim krizama, društvene mreže cvjetaju. Rađaju se političari spremni da samoreklamu naplate iz budžeta i sami sebi produciraju put u Njujork, mimo protokola i društvene potrebe. Sasvim je normalno da ne postoji realno očekivanje od takvog puta dok se ne pojavi na Fejsbuku. Kao što je postao počasni građanin Nju Orleansa, Abazović je mogao otvoriti slastičaru u Bruklinu, ili se oprobati u brzom jedenju viršli. Prošle je godine vozio bicikl.
Ono što je važno, kad se pojavi, kad vidiš Abazovića kako gazi Menhetnom, sve postaje laka trivija, da ne kažem zajebancija. I nije da popularni Dritan svoju strategiju krije, on zapravo podilazi takvim očekivanjima, priznaje da mu posao pomaže da ostvari dječačke snove, kao što je gledanje formule jedan ili vožnja kakvim dirižablom.
Politika je opet svedena na sredstvo, ona sama po sebi ne vodi nikakvom kvalitetu, zapravo i nema funkciju osim vizuelne promocije. Unutar tog sistema znakova vlada algoritam kao regulator slobodnog tržišta pažnje. Politički jezik se razara, ukida se suvisla poruka zasnovana na demokratskoj proceduri, što omogućava likovima poput Abazovića da se npr. bez dozvole šetaju po mjestu zločina, kao nedavno u Podgorici. Na isti način može se minirati formiranje vlade, hapsiti, otpuštati, ili pjevati karaoke u paramedijskom frontu koji je uspostavljen kao jedina realnost.
Mnogi kritičari Abazovića vide kao pukog Vučićevog vazala, ali meni se čini da je agens koji pokreće našeg junaka medijska zavisnost i nesretno izručen talenat za javni nastup. Prosto, riječ je o multiverzumu jedne egomanske tendencije koja je osilila do mjere kad postaje destruktivna po politički sistem. U bizarnom stanju konstantne nadraženosti kojem Abazovićeve politike vode ne isključujem ni mogućnost veleizdaje, ali još opasnije je što veseli Dritan razara političku supstancu društva koje je tek počelo da se otvara.