Posljednjih nekoliko mjeseci Srpska pravoslavna crkva, predvođena patrijarhom Porfirijem, usredsredila se na kritikovanje upotrebe rodno osjetljivog jezika. Patrijarh Porfirije je rekao da se ovim jezičkim pristupom podriva brak i porodica, optužujući one koji podržavaju uvođenje rodno osjetljivog jezika u zakonsku formu da ne vode računa o ženama i da su stvarni izvor opasnosti.
Takav Porfirijev stav je izazvao polemiku u društvu i pokrenuo pitanje šta to formira osnovu moralnog djelovanja savremene pravoslavne crkve. Da li protivljenje jezičkoj ravnopravnosti predstavlja princip koji je izveden iz Biblije, odnosno blizak istinskom hrišćanstvu, ili je riječ o novonastalom fenomenu koji nije suštinski povezan za religijom.
Kako bi odgovorili na ovo pitanje za početak je najbolje da razumijemo kako se moral shvata u samoj Bibliji, koji su njegovi postulati i kakvo djelovanje zahtijeva biblijski Isus.
U tom pravcu pomenimo autora Toma Hollanda, koji u svojoj knjizi “Dominion: Stvaranje Zapadnog Uma”, tvrdi da su moderne zapadne vrijednosti (ljudska prava, liberalizam, feminizam pa čak i sekularizam) proizvod hrišćanske moralne revolucije. U moralnom diskursu Grka i Rimljana altruizam je bio relativna nepoznanica - iako su antičke etičke norme nalagale dobro djelovanje prema porodici, prijateljima i poznanicima, ovakavo činjenje je bilo motivisano reciprocitetom, dobročinitelj je uvijek očekivao zahvalnost ili viši socijalni status. Moralno je djelovanje uvijek bilo usko povezano sa ostvarivanjem sreće, eudaimonie, sreća je predstavljala glavni cilj svake akcije. Istovremeno, antički autori uvijek su glorifikovali moć i snagu, nikad nijesu iskazali bilo kakvu brigu za niže slojeve društva. Naprotiv, čest fokus antičkih autora bilo je legitimisanje elitističke politike i institucija.
Hrišćanstvo je predstavljalo radikalni zaokret u odnosu na grčko-rimsku tradiciju. Ono širi moralnu perspektivu gdje oni na najnižoj društvenoj skali, siromašni i obespravljeni, preuzimaju primat i postaju centar svake moralne misli. Hrišćanstvo djeluje skoro kao potpuno altruistični pokret: potraga sreće nije moguća na ovom svijetu nego je odložena za onaj drugi, pa tako moralne radnje dobijaju vrijednost same po sebi, one nijesu povezane sa našom satisfakcijom ili reciprocitetom. Hollandova knjiga predstavlja pozitivni ničeovski spin na hrišćanske vrijednosti, u kojem je savremena briga za one zapostavljene direktno povezana sa legatom hrišćanstva.
Međutim ova teza je problematična ako počnemo proučavati originalni religiozni kontekst u okviru kojeg je Isus propovijedao, kao i same njegove poruke. Sada praktično postoji konsenzus među biblijskim učenjacima da je Isus bio jevrersjki apokaliptičar, onaj koji je vjerovao da je istorija dosegla svoj kraj i da će Bog uskoro intervenisati kako bi uništio sile zla i uspostavio dobro kraljevstvo ovdje na zemlji.
Isusova apokaliptična poruka postaje očigledna poslije pažljivog čitanja Biblije. Prva rečenica koja je pripisana Isusu u najranijem jevanđelju glasi: "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božije! Pokajte se i vjerujte jevanđelje!". Jevanđelje u prevodu znači dobra vijest, Isus ovdje sugeriše da je predstojeći kraj svijeta dobra vijest koja označava oslobođenje od potlačenosti, kako ljudske tako i demonske.
U svom propovijedanju Isus jasno ističe hitnost kao ključni element apokalipse. Nije to neki događaj koji će se desiti u dalekoj budućnosti, apokalipsa je blizu i ona je neminovna, samo je pitanje trenutka kad će se ostvariti. Isus govori: "Zaista, kažem vam, neki od ovdje prisutnih neće okusiti smrti dok ne vide da je kraljevstvo Božije došlo u sili". Pisac jevanđelja po Marku dodatno stavlja akcenat na prisutnost apokalipse, pa njegov Isus još dodaje : "Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovijedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uveče ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!"
Jevreji tog vremena su vjerovali da svijetom vladaju demonske i zle sile, oni su jedino tako mogli objasniti svoj potlačen položaj. Apokalipsa o kojoj je Isus pričao donijela bi obrt takve situacije, svijet bi bio okrenut naglavačke, poniženi bi bili uzdignuti, a tlačitelji bi bili kažnjeni. Tako u jevađenđelju po Luki Isus daje blagoslove i prijeti : "Blago vama koji ste siromašni; jer je vaše kraljevstvo Božije. Blago vama koji ste gladni sad; jer ćete se nasititi. Blago vama koji plačete sad; jer ćete se nasmijati…... Ali teško vama bogati; jer ste već primili utjehu svoju. Teško vama siti sad; jer ćete ogladniti. Teško vama koji se smijete sad; jer ćete zaplakati i zaridati.”
Isusove moralne poruke dobijaju smisao i značaj samo unutar ovog religijskog konteksta. Predviđeno uništenje pogodiće sve one koji se suprotstavljaju Bogu, jedini preživjeli biće oni koji izvršavaju Božiju volju i poštuju Njegove zakone. Dok je Isus smatrao da je centralna Božija naredba "zapovijest ljubavi", koja podrazumijeva da se Gospod voli cijelim bićem i da voliš svog bližnjeg kao sebe.
Te radikalne moralne poruke idu još korak dalje, pa se tako u jevanđelju po Marku javlja lik bogatog čovjeka koji pita Isusa kako da ostvari vječni život. Kada mu Isus kaže da se pridržava zakona, bogataš mu odgovara da se on već uspješno pridržava zakona. Zatim mu Isus kaže: “Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom”. Po Isusu vječni život dolazi jedino kroz potpuno odricanje i davanja svega siromašnima. Samo vjerovanje, poštovanje Tore, ili ograničena velikodušnost, nijesu dovoljni za ulazak u Božije kraljevstvo. Kao što Isus kasnije kaže “Lakše je kamili kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božije”.
Ovo nijesu bila pravila za uspostavljanje društva koje bi funkcionisalo na duge staze, ovaj set normi djeluje smisleno jedino u okolnostima očekivanja kraja svijeta. Tako je i sa drugim Isusovim porukama poput “ako te ko udari po tvom desnom obrazu, okreni mu i drugi”, dok Pavle u Prvoj poslanici Korinćanima preporučuje celibat.
Mnoge vrijednosti koje možda asocijativno vežemo za hrišćanstvo, recimo porodične vrijednosti, nijesu rezultat “autentičnog” hrišćanstva već proističu iz perioda adaptacije hrišćanstva kad je postalo jasno da se dugo očekivana apokalipsa neće ostvariti, te da je nužno učestvovati u kreaciji društva i prilagoditi svoja učenja ovom svijetu.
Ako se vratimo na temu SPC, možemo reći da je njeno savremeno moralno načelo rezultat adaptacije na sekularizam. Zarad sticanja uticaja u periodu kada je religiozno djelovanje marginalizovano, SPC je prihvatila ulogu u kojoj njeguje srpski nacionalni identitet dok istovremeno promoviše konzervativne vrijednosti. Tako istoričarka Marina Falina ističe da je ideologija Svetosavlja, formulisana između dva svjetska rata i ponovno oživljena nakon pada komunizma, odgovor na izazove sa kojima se Crkva suočavala u međuratnom periodu. Unutar ove ideološke paradigme, glavni ideolozi Svetosavlja promovisali su shvatanje da su srpska nacija i pravoslavlje neraskidivo povezani, te da budućnost nacije zavisi od djelovanja Srpske pravoslavne crkve.
Istovremeno, ti ideolozi su interpretirali sekularizam kao prijetnju suštini pravoslavlja. S obzirom na to da je sekularizam percipiran kao liberalna vrijednost uvezena sa Zapada, Crkva je počela da gaji antizapadne i antiliberalne stavove. Ova razvijena ideologija poslužila je kao odgovor Srpske Pravoslavne Crkve na promijenjene uslove unutar Kraljevine Jugoslavije. Novim ustavom, crkva je izgubila status državne religije koji je imala u nezavisnoj Srbiji, a pravoslavlje je prestalo biti religija većine. Srbi su predstavljali 40% ukupnog stanovništva, dok su pravoslavni vjernici činili ukupno 45% populacije Kraljevine Jugoslavije. Sve ovo je bio njen pokušaj da očuva autoritet u tim novonastalim okolnostima. Ova geneza ukazuje na to da trenutna ideološka pozicija Srpske pravoslavne crkve nije rezultat istorijske neizbježnosti, već je više posljedica okolnosti i konkretnih političkih odluka. U okviru same Crkve su vođene debate o njenoj političkoj ulozi u društvu. SPC je dakle, da su glavni intelektualni arhitekti tako odlučili, teoretski mogla da bude apolitična organizacija koja se ne bi uključivala u projekat nacionalne mitomanije.
Sociolozi koriste termin "kulturizacija religije" da označe pojavu kada religija postaje pretežno kulturni simbol s kojim se identifikujemo, dok su same religijske doktrine nevažne. Sadašnje stanje pravoslavlja može se opisati kao "kulturizovana religija", dok Crkva uživa veliko poštovanje među Srbima, samo 6 odsto redovno posjećuje crkvene službe.
SPC je sebe uspješno uspostavila kao jednog od ključnih faktora nacionalnog identiteta, ali je imala manje uspjeha u implementaciji svojih konzervativnih političkih ideala, a naročito u uspostavljanju dubokog religioznog osjećaja među stanovništvom. Njena uloga u "kulturnim ratovima" oko jezičke ravnopravnosti ukazuje na pokušaje SPC da ostvari bilo koji oblik uticaja. Moderna suština SPC je u potpunosti politizovana i odvojena od autentične hrišćanske forme. Međutim, problem je u tome što autentično "pravo" hrišćanstvo zapravo ne postoji, niti je primenjivo u praksi, što može da gurne postojeću religiju ka daljoj kulturizaciji, gdje služi kao ukras konzervativizmu i nacionalizmu.
Kao što je Niče rekao, postojao je samo jedan hrišćanin, a taj je umro na krstu.