U drami „Heldenplatz“ Thomasa Bernharda lik Hedwig Schuster halucinira užasne krike. Hedwig ne vidimo do samog kraja, ali kao što tokom čitave drame slušamo o životu njenog supruga Josefa koji je izvršio samoubistvo, tako slušamo i o halucinacijama njegove supruge Hedwig, o njenoj „jevrejskoj traumi“, o kricima „Sieg Heil“ koje neprestano čuje sa bečkog Trga heroja, iako je rat već uveliko prošao.
Na tom trgu Adolf Hitler je 15. marta 1938. održao govor nakon što je, dočekan sa oduševljenjem, ušetao u Beč i objavio „Anschluss“, priključivanje Austrije njemačkom Rajhu. Snimke tog ulaska, kao i jezive krike sa Heldenplatza koje Hedwig Schuster čuje decenijama nakon Anschlussa, radoznali i dokoni mogu naći na jutjubu.
Zatrovan literaturom i zbunjen stranim jezikom, kad god čujem njemački jezik preko velikog razglasa, pogotovo u masi, uglavnom ne razumijem ništa, pa umjesto da se koncentrišem na sadržaj, haluciniram nacističke govore i vidim lice Hitlera ili Goebbelsa, osvrćem se oko sebe s nadom da ću vidjeti, makar jednom u životu, kako izgleda kolektivni orgazam mase koja preko megafona sluša njemački. Ili se sjetim prijatelja kojem je, dok je u zanosu slušao Bachovu „Pasiju po Mateju“, tašta sa gađenjem rekla: „Ugasi toga Hitlera, života ti!“
TURIRANJE TRAKTORA
O tome sam razmišljao i prekjuče, dok sam tražio vizuelne i zvučne atrakcije na protestu poljoprivrednika i prevoznika u Berlinu, na trgu između Brandenburške kapije i Bundestaga, nekadašnjeg Reichstaga. Koga zanimaju motivi protesta, neka se obrati nekom stručnijem na internetu, jer moj razlog odlaska bila je želja da kao bivši dječak kojeg nije zaobišla fascinacija traktorom, vidim šest hiljada traktora kako se tiskaju u srcu Berlina, i po mogućnosti glasno trube.
Tim povodom sjeo sam na biciklo i zaputio se prema Brandenburškoj kapiji. Srce mi je zaigralo već usput, jer sam kontrapunkt traktorskih sirena, tih poljoprivrednih orgulja od kojih se tresu zgrade, čuo izdaleka, iako nisam mogao da vidim grdosije u pokretu. I kako to obično biva, nisam ih ni vidio. Dok sam dopedalao do cilja, svih šest hiljada traktora već je bilo parkirano, a njihovi vozači i ostali prijatelji protesta lagano su hodali prema Brandenburškoj kapiji.
Tu je i moj entuzijazam opao, pa sam se bezvoljno pridružio masi koja se gurala prema improvizovanoj bini. Krupni muškarci u fluorescentnim prslucima koji podsjećaju na one zloglasne francuske, nisu mi ulivali nadu, jer od ranije znam da njemački protesti nisu francuski, i da dobra francuska tradicija haosa na protestima ne pripada ovoj kulturi koja čak i traktore parkira u savršenom redu, onako kako odredi policija. Zbog toga se na ovom protestu umjesto molotovljevih koktela naginjalo pivo. Umjesto kontejnera i skupih automobila raspirivao se roštilj za sočan wurst bez kojeg, zna se, nema mirnog protesta.
Foto: I. Đurović
Dok sam čekao da počnu govori i da se prepustim bernhardovskim halucinacijama, zanimao sam se licima koja su me okruživala. Sklon sam da se identifikujem sa radnikom i radnicom, pa su mi ti jednostavni, nasmijani ljudi koje je put do Berlina traktorom očigledno dobro zabavio, djelovali srdačno i dobronamjerno. Pušili su svoje cigarete, pili svoja piva, ćaskali na nerazumljivim dijalektima, kao da su zaista slobodan dan iskoristili za ugodan izlet do glavnog grada.
Ipak, nakon trećeg simpatičnog, bucmastog traktoriste i njegove gospođe, počeo sam da igram drugu, komplikovaniju igru. Igra se zvala „pronađi nacistu“. Znao sam da su tu, morali su da budu tu, jer ovaj protest bio je jedan od onih na kojima do kraja ne znaš sa kim stojiš i smrzavaš se pred binom. Pogotovo u ovom trenutku, kad njemačka politika zaista postaje luda evropska žurka, a štrajkovi bujaju onako kako u ovoj zemlji reda i rada nikada nisu.
Ako nekog zanima, ove godine u tri njemačke pokrajine na istoku održaće se izbori, za kojima slijede oni glavni, nacionalni. Prema procjenama, u tri istočne republike najbolje će proći ekstremno desna, nacionalistička stranka AfD, čija popularnost je porasla skoro do 24 procenta na nivou čitave zemlje, a posebno je jaka u pokrajinama nekadašnje Istočne Njemačke.
Zbog toga, kao i zbog propasti lijevih i socijal-demokratskih partija u Evropi, nije moguće biti na protestu radnika i seljaka, a ne razmišljati o tome jesu li to glasači novih i starih ekstremno desnih, nacionalističkih, rasističkih partija koje mrze sve strano i drugačije, uključujući i mene, zbunjenog među njima. I kako se onda za šire socijalne ciljeve boriti u istim redovima sa – upotrijebimo i tu riječ, jer je trenutak – nacistima?
PARTIJA PROTESTNIH GLASAČA
Možda je, ipak, moguće. A moguće je zato što u njemačkoj političkoj zbrci postoji još jedan fenomen, koji nije samo njemački – fenomen „protestnih glasača“ koji za nove, ekstremne, desno-populističke partije glasaju iz protesta prema onima koji su ih ranije razočarali, bili to lijevi, socijal-demokrate ili demohrišćani. Po određenim istraživanjima, skoro pola miliona glasača partije „Die Linke“, koji se predstavljaju kao demokratski socijalisti, posljednjih godina prešlo je na stranu ekstremno desnog AfD-a. Zbog takvih ogorčenih preletača, po trenutnim prognozama, njemačke socijal-demokrate čiji predsjednik Olaf Scholz sjedi u fotelji kancelara Njemačke, mogu da računaju na tankih 12 posto, upola manje nego što očekuje ekstremno desni AfD.
Upravo na tu zbrku i ljutnju protestnih glasača računa Sahra Wagenknecht, na koju se klade oni koji ne žele da zvuče kao katastrofičari i priznaju mogućnost ekstremno desne vlade u Njemačkoj. Sahra Wagenknecht odmetnula se od ljevičarske partije „Die Linke“ i prije samo par nedjelja osnovala svoj pokret, nazvan njenim imenom „Savez Sahre Wagenknecht“.
Wagenknecht, foto: Shutterstock
Za sad se taj pokret opisuje kao lijevo-populistička ili lijevo-konzervativna partija koja će se zalagati za socijalna prava, zaštitu radnika, protiv rasizma, za ukidanje finansijske i oružane podrške Njemačke izraelskom i ukrajinskom ratu, ali takođe, kao i desno-populističke partije, neće biti naklonjena novim migrantima. Taj koktel-program opisan kao „ekonomski lijevo, kulturološki konzervativno“, pokušaće ljevici da vrati one glasače koji su iz otpora prema „establišmentu“ i neoliberalnim strankama srednjeg toka, skrenuli naglo udesno.
HRANA I TLO
Sa tim mislima u glavi pokušavao sam da pročitam lica mojih drugova i drugarica na protestu poljoprivrednika, da pogodim ko od njih bi me mrzio jer sam stranac, ko je na posljednjim izborima glasao AfD, a kome se dopada nova „protestna partija“ Sahre Wagenknecht. I naravno, nisam pročitao ništa. Sve njih mogao sam da zamislim kao ljute naciste, jednako kao što sam mogao da ih zamislim kao „lijeve populiste“, ili jednostavno kao nezadovoljne radnike, obične ljude kojima politika uglavnom djeluje kao nešto zbunjujuće, na čemu slasno profitiraju ovi ili oni, posljednjih godina prikriveni ili sve manje prikriveni nacisti.
Iz takvih misli prenuo me izlazak predstavnika poljoprivrednika na scenu, uz vrisku, sirene i aplauze podrške. A onda je krenuo glas sa razglasa, glas koji je govorio da nema hrane bez obrade zemlje i bez poljoprivrednika, da vlada mora da odgovori na njihove zahtjeve inače će se protesti nastaviti, a ja sam umjesto toga čuo: „Njemci! Žene i muškarci! Garantujem vam: ova zemlja je Njemačka i shvatila je svoju misiju!“. A nakon toga, iz stotina hiljada grla sa bečkog Heldenplatza, kao Bernhardova junakinja mogao sam da čujem: Sieg Heil! Sieg Heil! Sieg Heil!.
Smirivanje mase, foto: Reuters
Ali to su ipak bili drugi krici, urlici i psovke iz deset hiljada grla poljoprivrednika pred Brandenburškom kapijom, koji su ministru ekonomije, neoliberalnom sjecikesi Christianu Lindneru, zapušili usta čim je pokušao da im sa bine kaže kako novca za subvencije više nema.
Zapušili su mu usta toliko, da je njihov sopstveni predstavnik morao da ih moli da mu ipak dopuste da govori, jer se sa vladom mora pregovarati. Pa kad su mu dopustili, ponovo su ga ućutkali. Deset hiljada grla vikalo je "Hau ab! Hau ab“ ili „Odlazi! Odlazi!“, a Lindner ih je blijedo gledao.
Nakon nekoliko serija urlika i prekidanja, povukao sam se usljed ljenosti i hladnoće, i vidio par za koji nisam siguran da li je podržavao protest, ili ga je ismijavao, dok su smoreni pili pivo na klupi i sa velikog zvučnika slušali njemačku muziku. Na kraju sam, za svoju dušu, snimio statuu Goethea koji je sve to posmatrao, onda sam uzjahao bicikl i otišao svojim putem.
I tako, od protesta do protesta, protekle nedjelje kroz Berlin se nije bilo lako kretati jer je njemačka željeznica štrajkovala, kao što se posljednja dva dana nije bilo lako kretati zbog kolona traktora koji su iz pet pravaca pokrajine Berlin-Brandenburg krenuli prema centru Berlina. A onda, kad se moj mali poljoprivredno-protestni izlet završio, ponovo sam se vratio u kvart Neukölln, u kojem živi većina stanovništva arapskog porijekla, da bi me na Hermannplatzu dočekale demonstracije podrške Palestini. Ponovo policija, ponovo ne baš prevelika masa koja viče „Stop Genocide“ i „Viva Palestina“.
Na tom protestu zadržao sam se kratko, jer nekad mora doći kraj protestnim izletima i jer sam morao po ćerku u vrtić. Ipak, protest Palestinaca nije bio kraj mojim radostima. Po dolasku u vrtić, jedna od djevojčica sa kojima moja ćerka dijeli učionicu, pokazala mi je crtež koji je uradila tog dana. Bila je to lijepo nacrtana i obojana palestinska zastava, koju je petogodišnja djevojčica imena Malaak ponosno držala ispred sebe i dičila se svojim radom. U ime redakcije „Normalizuj“ i u svoje ime, ovim putem pozdravljam Malaak, kao i sve radnike i seljake ovog svijeta, u nadi da iz protesta nikad neće glasati naciste.