Ovih dana se lome turski restorani po Podgorici i Baru. Nasilje i agresija prema Drugom krenula je dobro utabanom stazom koju su prokrčili političari, influenseri i njihova parademijska posluga. Društvene mreže su se opet pokazale kao savršen uslužni apparat za mržnju. Jedan zločin, napad nožem, pokrenuo je lavinu, Rajstag je planuo i svi znamo šta je sljedeće - noć od kristala, kapuljače, bratstva i strah u očima prolaznika tamne puti. Turska djeca koja ovih dana ne idu u školu. Ministar koji s pravda ekipama iz kvarta. Crna Gora se ukazala u zrcalu ksenofobije i njeno lice je nagrđeno.
Otkud strah od drugačijeg, ako nije posljedica borbe sa neutemeljenim sobom. Osjećaj ugroženosti Drugim ponajprije znači da nam je pitanje identiteta veoma važno. Identitetom se valjda želi odgovoriti na pitanje "ko je on" i "ko sam ja", što bi bilo filozofsko/egzistencijalističko pitanje da nije ulični fašizam.
Ne pitam te ko si da bih te razumioo, nego da naglasim razliku na kojoj ću graditi odnos. Takvo smještanje ljudskih bića u kategorije nacionalnih, vjerskih, kulturnih odrednica, odnosno svođenje ljudskog bića na geografiju ozbiljna je redukcija i antihumanistički akt. Glavni problem nije kad su identifikovanju kroz razlike skloni socijalno nezbrinuti ljudi sa lošim uslovima odrastanja i primarne socijalizacije, nego kad etnička razlika postane polazište onih koji bi trebalo da nose društvo i da ga oslobode od isključivosti, redukcije i nasilja. U tom smislu najveća je tragedija kad Javni servis moje zemlje, RTCG, bez dovoljne etičke distance legitimiše ulične škvadre kao građanske protestante.
Za fašizaciju nema opravdanja. Ne možeš opravdavati progon Turaka i nasilje nad njima kritikom Vladine politike, ne možeš se zgražavati nad raznosačima Turcima, samo zato što estetski ne odgovaraju tvom ukusu. Ne može se cijela nacija svesti na incidente, prestupe i kriminal kojem je svako društvo sklono.
Prije neki dan dva čovjeka koji jedva govore naš jezik su mi malterisala kuću. Jedan od njih je prije skoro dvije decenije radio na istoj toj kući. Zašto samo stranci zidaju, malterišu, rade sa kamenom na kućama u Crnoj Gori? Zato što je Crnogorcu ispod nivoa da izuči zanat i bude radna snaga, ako ne za izvoz, onda za sopstvene potrebe. Zašto Crnogorci ne rade u većoj mjeri poslove gradnje, i zašto izbjegavaju neke uslužne djelatnosti? Ne smetaju li nam ponekad drugi jer su sposobniji, vredniji i talentovaniji za set poslova koji su neophodni ovom društvu, a za koji mi “izabrani” nemamo vremena od čekanja privilegija i pozicija koje nam po gorštačkom rođenju i partijskom izboru pripadaju.
Ta zabluda o ingenioznosti mora završiti sa stanom dobijenim po povoljnim uslovima, koji će izgraditi upravo turski ili albanski radnici, jer naših nema. Kad tegle, stranci su dobri. Kamen je dobar, ali samo u himni — inače nemamo pojma što bismo s njim.
Kroz divlju rijeku antiturskog sentimenta, ovih su noći karikaturalno obnovljeni stari kodovi o tzv. tradicionalnoj Crnoj Gori i plavetnoj boji kraljevske trobojke. Srpska pravoslavna crkva je pozvala građane na mir, što je korektno i važno, ali licemjerno ako znamo da iz istog stožera decenijama raste mit o posebnosti, vjerskoj isključivosti i pravoslavnom identitetu koji je navodno iznad države i građana.
A kad bi svi ”nepravoslavni” žitelji ove zemlje prestali da rade, na šta bi ova zemlja ličila? Ostala bi bez vrijednih djela, ali i bez duha nemjerljivo mudrih i savršeno neponovljivih pojedinaca, bili oni šusteri ili akademici, koje onako đuture stavljamo u niži rang. Ostala bi Crna Gora bez mješovite kulturalnosti koja je doskoro bila važna politička parola, nažalost svedena na nivo floskule.
Što, na koncu, očekuju navijači, kapuljaši i ulične postrojbe zadojene svojim fantomskim identitetom i željom za nasiljem? Da se zabarikadiramo u granicama na kojima će se propuštati samo imućan pravoslavan brat iz Ukrajine ili Rusije? Ili će i oni postati problem čim u nečijem spoljnopolitickom interesu to bude?
U školi u kojoj predajem djeca iz bivših država SSSR-a pokazuju zavidna znanja iz opšte kulture i književnosti. Neću da vas plašim, ali što će se desiti kad se suočimo sa tim da smo gori od drugih, da nam pripadaju marginalni poslovi i da ne zaslužujemo više? Hoće li nam tad umjesto nehigijene Turaka, njihovog nepoznavanja jezika i sl. smetati što ruska i ukrajinska djeca ispravnije govore naš rođeni jezik?
Hoće li problem drugog ostati, samo zato što smo mu skloni? Mislim da hoće.