Danas ćemo malo o radnim odnosima. Suština je da tu zapravo nikakvih odnosa i nema, osim odnosa potčinjenosti. Jerbo je priroda kapitalizma, poštovani narode, takva da jedan zarađuje na račun drugoga, i šlus.
LAV U KAVEZU
Pravi zahtjev poslodavaca jeste zapravo da vi zaposleni na koncu crknete dok zarađujete za njihov „biznis“, jer je to jedina garancija njihovog uspjeha, a pravi zahtjev zaposlenih jeste i mora biti – da više nema nikakvog biznisa ni zaposlenja, nego samo slobodni rad, usklađen sa potrebama i ljudskom prirodom.
Radno pravo je noviji izum, i nastalo je kao posljedica potrebe da država obezbijedi nekakvu ravnopravnost između vlasnika kapitala i građana koji moraju nešto da rade da bi preživjeli. Problem je što je ono nakalemljeno na jednu pravnu tradiciju koja poznaje samo gospodare, zanatlije i robove, posjede i one koji su prinuđeni da na njima rade. Dakle, jasne odnose između ravnopravnih i neravnopravnih.
Uloga današnje države kao arbitra u neravnopravnom odnosu između radnika i poslodavaca je, prema mom iskustvu iz suda i iz života, slična onoj koju biste imali da vas neko strpa u kavez sa gladnim lavom, u namjeri da odbranite kakvog magarca ili sličnu inferiornu živuljku. Jedini način da to učinite bio bi da se mašite levora i da ubijete nasrtljivca, u suprotnom ćete biti pojedeni i vi i on.
DVA PUTIĆA
Dva su moguća načina da se radnicima obezbijedi blagostanje: potentno tržište na kome ima mnogo tražnje za njihovim uslugama, i agresivno ponašanje države prema predatoru – poslodavcu. Problem je što i jedno i drugo rješenje mogu postojati samo ograničeno i kratkotrajno.
Prvo postoji tamo gdje su se ujedinili visoki tehnološki razvoj i značajna korporativna kultura. Dakle, ako ste neki vrhunski mašinski inženjer u, na primjer, zapadnoj Njemačkoj, pa se vodeći proizvođači haj-tek opreme ozare kad vide vaš CV. Tu neće biti problema, jer poslodavci razumiju da ste vi njihova zlatna koka, i ima da vam nude sve veću i veću platu, razne ustupke, i generalno se nikad među vama neće postaviti kao sporno pitanje zaostale zimnice i toplog obroka.
Kolica za prenos cigle, 1913-1950, foto: Muzej Kanbere
Druga opcija jeste da obilato koristite zakonske opcije i pritiskate državne organe da vam obezbijede kod poslodavca tretman koji vam je, kao, zagarantovan.
Problem sa prvom opcijom jeste što ona je ona moguća samo izuzetno, u periodima napretka i tamo gdje biznis živi od znanja i ideja radnika. Umjesto od eksploatacije, što je mnogo češće slučaj. Druga je moguća samo tamo gdje postoji čvrsta država, a neminovno vodi iscprljivanju i laganom nestanku poslodavca.
PLATIĆE SIROTINJA
Ako radnik, dakle, za poslodavca čini nešto što pravi razliku u njegovoj tržišnoj poziciji, ako mu očigledno donosi profit, onda tržište garantuje da će radna prava biti poštovana. Ali se postavlja pitanje – a šta će takvom radniku poslodavac? Ako, pak, radnik nema te posebne kvalitete, onda će poslodavac pokušati da zaradi na njemu tako što će ga eksploatisati – povećavati mu radne sate, smanjivati nadnicu i pokušavati da uštedi. I to treba da spriječi država. Realnost je, međutim, da situacije u kojima je takvih radnika i njihovih prava sve više, dovode do slabljenja i na kraju nestanka poslodavca.
Aporije kapitalizma postaju sve očiglednije u današnjim uslovima krize i usporavanja. Te ovo čudovište pokazuje svoje pravo lice.
A to lice je možda, pored svih snažnih duhova koji su se opsesivno bavili temom, najbolje opisao nedavno preminuli Imanuel Volerstin. Koji kaže otprilike sljedeće: klatno svjetskog sistema je nezaustavljivo prešlo u stranu suprotnu od progresa, i neko mora da plati cijenu. Platiće je sirotinja i globalna periferija. I ta će i takva periferija morati da učini tri vrste ustupaka kesedžijskoj aždaji: da joj da prirodne resurse, da se odrekne neophodnih fiskaliteta i prihvati da slabi kao država, i na kraju – ponudi jeftinu radnu snagu. Jer su se u zemljama globalnog centra, kao izraz društvene emancipacije, pojavili u međuvremenu snažni sindikati.
Lubaiona Himid, Naming The Money (2004)
Kapitalizam, dakle, na globalnom nivou uglavnom preživljava na muci radnika u zemljama kao što je Crna Gora. U takvoj situaciji, poduhvat regulisanja „radnih odnosa“ jeste zapravo ideja da se pomiri antagonizam između Davida i Golijata, spriječi obračun bolesne ambicije globalnog kapitala i radničkog straha za egzistenciju. Činjenica da crnogorski sudovi to rade traljavo nije, blago rečeno, nikakvo iznenađenje.
KAO SAMOUPRAVLJANJE
Jedino dugoročno rješenje leži u istovremenoj popravci i prevazilaženju postojećeg sistema ekonomskih odnosa, i to na nivou mnogo širem od nacionalnog.
Volerstin, recimo, na jednom mjestu predlaže tzv. sistem zatvorene fondacije. Komplikovano je za analfabete u pitanjima statusnog prava, ali ideja je da se stvore ogranizacije koje rade i stvaraju, ali kojima neće biti dozvoljeno da gomilaju dobit i isplaćuju ga vlasnicima, preko određenih suma.
U Njemačkoj se već duže praktikuje nešto što se zove dvodomni sistem korporativnog upravljanja. Pored klasičnog upravnog odbora, koji je izraz volje vlasnika kapitala, korporativna kultura i državne mjere u drugi, tzv. nadzorni odbor, guraju radnike, koji onda imaju moć da donekle kontrolišu odluke od značaja za interese kompanije.
Ako vam sve ovo liči na jugoslovensko samoupravljanje, u pravu ste i niste u pravu, istovremeno. Jer je ta ideja bila plemenita i pametna, ali je njen problem (kao i sve ostalo u realnom komunizmu, uostalom), što se doživljavala kao nametnuta, kao izraz etatizma i opet nasilja jedne društvene kaste nad drugom. Pa onda od nje nije bilo neke vajde.
RUSIJA NIJE DRUGI POL
Pitanje odnosa kapitala i rada je, vijek i po nakon Marksa, ključno za opstanak i razvoj ljudske rase. Svi naši tobožnji sukobi su ili izraz krize nastale upravo opisanom situacijom, ili smiješne kulise koje treba da sakriju pravo stanje stvari. I nema nikakvog „bipolarnog svijeta“, stručnjaci crnogorski sa fejsbuka i tvitera, niti je ojađena i ogoljena Rusija ikakav drugi pol. Ako bi i bilo tog drugog pola, njega čine prosvijećeni pojedinci i rijetke organizacije građanskog društva, sindikati i univerzitetski forumi, prevashodno na Zapadu, jer se tamo o ovakvoj realnosti jedino može donekle slobodno govoriti.
A što ćemo u međuvremenu, dok ne izvedemo sa dna prema vrhu tihu revoluciju, promijenimo DNK prokletih korporacija, i na kraju se odučimo od mahnitog prisvajanja prirode i tuđeg rada?
Pa da guramo ovu priču sa radnim pravom. Ima tu nekih pametnih stvari koje možemo da naučimo od Evropske unije, pa čak i od komšija. Na zakonima treba stalno raditi. Pravosuđe mora da se edukuje, Vrhovni sud da zauzima načelne stavove kojima će ujednačiti haotičnu sudsku praksu.
Iznad svega toga, treba ulagati u obrazovanje, i to ono koje je primjenljivo na slavnom svjetskom tržištu. Kad budemo znali nešto pametno da napravimo, a da to nije trupac ili balvan, i prodamo za fine pare, situacija će biti donekle bolja.