U dim i barut otišla su dva mjeseca od kako su palestinski teroristi na granici sa Izraelom ubili više od 1200 ljudi, mnoge kidnapovali i zlostavljali, pokušavajući na taj način da se izbore za nešto samo teroristima znano. Jer treba imati pomračen, teroristički um da bi se vjerovalo kako se za nešto može izboriti masovno ubijajući civile.
Odgovor države Izrael bio je nemilosrdan. Već dva mjeseca ne tresu se samo palestinsko nebo i zemlja, trese se i podzemlje, dok izraelski komandosi prevrću decenijama građenu mrežu tunela ispod Gaze. Napuštaju se kuće i bombarduju zgrade. Raseljavaju ljudi. Ginu civili. Ginu djeca. I još jednom: ginu djeca.
Nakon terorističkih napada na jug Izraela, krenuli su protesti širom svijeta. Jedni traže pravdu za palestinski narod koji već decenijama trpi očigledan aparthejd. Drugi protestuju protiv posljednjeg, zvjerskog terora Hamasa i daju podršku izraelskom vojnom napadu.
Ko prati dešavanja u Saveznoj republici Njemačkoj, možda je naišao na priču o pokušajima da se svaki protest podrške Palestini uguši. Već dva mjeseca njemački polizei privodi demonstrante, razbija proteste, pokušava zaustaviti i najmirniji pokušaj da se kaže nešto o decenijskoj patnji Palestinaca, o životu koji se teško može nazvati životom, o ljudskim pravima koja krše izraelske vlade u nizu, od kojih je svaka sljedeća više desno od prethodne.
U javnom diskursu uspostavlja se nešto u njemačkom jeziku i njemačkoj istoriji poznato kao „Denkverbot“, ili zabrana mišljenja. U 14 od 16 saveznih država postoje zvanične „komisije“ koje svaku kritičku misao izrečenu javno, jednim potezom mogu proglasiti za antisemitizam, a onog koga se jednom optuži za taj grijeh, pa makar bio otpužen i neosnovano, ni velike vode Rajne više ne mogu oprati.
U slučaju intelektualaca i javnih djelatnika, karijera može biti završena. U slučaju umjetnika, stipendije mogu biti otkazane. Jednostavno je – u najvećoj evropskoj demokratiji postoje zabranjene teme, a jedna od najzabranjenijih je, svakako, politika Izraela prema Palestini, a pogotovo aktuelni, očigledni ratni zločini izraelske vojske u posljednjem napadu koji još traje.
U Njemačkoj, pogotovo u Berlinu, živi i radi veliki broj izraelskih pisaca, umjetnika, profesora, intelektualaca, pa je pritisak u javnom prostoru sve jači. Više od stotinu jevrejskih intelektualaca pobunilo se protiv njemačkih pokušaja da se uguši svaka kritika izraelske vlade, naglašavajući da kritika politike Izraela nije nužno i antisemitizam. To i dalje ne znači da oni čiji autoritet nije dovoljno vidiljiv i jak, neće trpjeti posljedice zbog javno izrečenog mišljenja.
Rijetki su oni koji sebi mogu da dozvole zaista oštru kritiku, pa to onda još i objave u mejnstrim medijima. U prevodima na naš jezik, moguće je pročitati važne tekstove najglasanijih i najoštrijih među kritičarima izraelske politike, kao što su filozof Yuval Noah Harrari, novinar Gideon Levy, istoričar Raz Segal.
Slovenački filozof Slavoj Žižek na otvaranju Sajma knjiga u Frankfurtu u svom govoru kritikovao je Izrael i zbog toga bio napadnut sa svih strana. Palestinskoj književnici Adaniji Shibli na istom sajmu nije dodijeljena nagrada iako ju je zvanično dobila. Ako autorka ne može dobiti nagradu na najvećem svjetskom sajmu knjiga samo zato što je Palestinka, ton je određen i poruka je jasna: Za zvanični Zapad, svaki Palestinac je terorista ili podržavalac terorista.
Žižekov govor u Frankfurtu, foto: STA
Na sličan način, u mjesecima koji su uslijedili nakon skandala u Frankfurtu, svaka kritika na račun izraelske vlade tumačena je kao antisemitizam, pa makar ta kritika dolazila iz Izraela.
Na našem jeziku, autori takođe uglavnom zaobilaze ovu nezgodnu temu. Koliko je bilo lako i logično zauzeti stranu protiv Putina, toliko je teško i opasno napisati ono što je prvi nakon napada Hamasa formulisao izraelski novinar Gideon Levy, da stravični napad na jug Izraela nije baziran samo na ludilu i zvjerstvu terorista, nego i na decenijama života miliona Palestinaca u ograđenoj zoni u kojoj zaista nije lako ne postati zvijer ili terorista.
Osim prevoda svjetskih intelektualaca, najautentičniji izuzeci napisani na ovom jeziku tekstovi su pjesnika i prevodioca Sinana Gudževića, poznatog po kolumnama u zagrebačkim Novostima. Majstor Gudžević, već godinama posvećen veoma ličnim tekstovima o poeziji, jeziku, živima i mrtvima, književnom prevođenju i selu Grab na Goliji, posljednja dva mjeseca svoj medijski prostor posvetio je isključivo temi izraelsko-palestinskog rata, i to radi na poseban način. Drugi specifičan slučaj je autorka Lana Bastašić, koja je sa svoje berlinske adrese objavila tekst u Gardijanu, u kojem je pisala o odnosu Zapada prema stradanjima civila u Palestini. Na taj način, kao autorka koja već neko vrijeme gradi međunarodnu karijeru oslonjenu na evropske, a pogotovo njemačke fondove i stipendije, hrabro je rizikovala da bez te važne potpore ostane ukoliko neko, negdje, odluči da je prešla granicu mišljenja koja se ne smije prelaziti.
Dok čitam strane i „regionalne“ autore koji se usuđuju da napišu to što misle, već dva mjeseca strpljivo čekam da neko od intelektualaca koji se redovno oglašavaju u crnogorskom javnom prostoru, kaže nešto o Izraelu i Palestini. Ali muk je potpun i ujednačen. To je zaista čudno, jer makar smo u Crnoj Gori poznati kao jasno opredijeljeni u svemu. Opredijeljeni do ivice hvatanja za grlo, pogotovo u periodu blagdanskih krkanluka koja nam predstoje. U Crnoj Gori valjda i malo dijete u po' dana u po' noći mora da zna na čijoj je strani, pa kad ti se u snu javi pokojna baba i pita „Jesi li za komite ili litijaše, izdajniče?“, valja imati spreman ubjedljiv odgovor, ili makar pero da potpišeš peticiju podrške FCJK ili tako nečem važnom za državu.
Jasno mi je zbog čega klero-fašistička struja srpskih mislilaca ćuti. Palestinci su muslimani, a muslimani nisu baš omiljeni među klero-fašistima. Vjerovatno im ni Jevreji nisu mnogo draži. Zna se što je o njima imao da kaže rado citirani Nikolaj Velimirović. Ali muk na drugoj, „komitskoj“ strani, zaista me čudi. Pa to je ona strana koja ne može izdržati da se ne izbori za slobodu i pravdu đe god može, da ne kaže istinu i zaštiti slabije. U Putinovoj agresiji na Ukrajinu, lako i brzo su zauzeli stranu. Dobro, možda je to i zato što Putin osim što je ratni zločinac i agresor, uz to je i prijatelj našeg neprijatelja, što znači da je i naš idealan neprijatelj.
U sukobu Izraela i Palesine, zamišljam kako jednom crnogorskom intelektualcu nije lako da izabere. Ili jeste, ali nije lako da napiše, makar ne tako lako kao kad treba podići pero za spas Crne Gore. Jebi ga, da se ne lažemo, svi mi manje ili više lijevi, kao i desno-liberalni, pišemo i objavljujemo na sajtovima i portalima koje finansira tamo neka organizacija komplikovanog imena, duboko upetljana u kapilarni sistem finansija Evropske unije. Krckamo zajedno te evropske pare, tekst po tekst, pa do kad potraje. I ajde ti onda, majčin kolumnisto, otvori usta pa mudroseri nešto na temu zbog koje se u bogatoj Evropi ostaje bez posla.
Kamp Džabalija na sjeveru Gaze, foto: AP
U tom slučaju, uzalud je sve. Može izraelska vlada prekršiti stotinu rezolucija UN-a (na koje smo se pozivali kad smo kritikovali Putina, ali ne i kad treba kritikovati Netanjahua), može sve više internacionalnih organizacija insistirati na tome da se u „Pojasu Gaze“ događaju ratni zločini i genocid, sve je uzalud. U crnogorskog intelektualca strah je jači, a uvijek pobjeđuje jadna misao „kao da ja tamo mogu nešto promijenit', imamo mi ovđe prečega posla“. Mudra misao koja granice svoje guzice uspostavlja kao granice svoga svijeta, da parafraziram njemačkog filozofa čiji citat uvijek dobro dođe, kad se pametuje u kolumni.
Donedavno u Crnoj Gori važilo je pravilo da se svakog ko ne izabere stranu i prihvati čitav jedan novi jezik i mišljenje koje odabrana strana uspostavlja, može optužiti za „iznadsituacijašenje“, „srednjašenje“ i ostale moralne gadosti. Ipak, kad se dođe do teme Izraela i Palestine, „svi junaci nikom ponikoše“, što kaže narodni pjesnik u zanosu. I eto, čim uleti deseterac nekako kolumna prodiše i olakšam se. Ipak je lakše držati se litijaša i komita. Ukrajine i Putina. Mandića & Spajića.
A meni se nekako čini da je pristajanje na muk Zapada povodom stradanja Palestinaca, ignorisanje aparthejda koji traje decenijama, ignorisanje posljednjih, vrlo očiglednih dokaza ratnih zločina na snimcima koje svako dijete na instagramu može uživo pogledati, ignorisanje svega toga neko je novo „iznadsituacijašenje“ na crnogorskoj pametarskoj sceni, a do sad niko ni da zucne o tome da imamo novi tabu.
U međuvremenu, umjetnica Stella Meris u Berlinu je privedena i najavljena joj je krivična prijava zbog huškanja na pobunu, jer je na berlinskom Pariser Platzu stajala s kartonom na kom je pisalo „From the river to the see / we demand equality“, što je varijacija još opasnijeg slogana na kartonu: „From the river to the see / Palestine will be free“. Ili na slobodarskom crnogorskom: „Od rijeke (Jordana) pa do (Sredozemnog) mora / Palestina se oslobodit' mora“.
Takav bi karton intelektualka ili umjetnica u Crnoj Gori još i mogla nositi, a da ne dobije krivičnu prijavu zbog dizanja revolucije, ali dići glas u znak podrške Palestincima koji već dva mjeseca ginu čak i kad ne nose oružje, to se javno ne piše lako. Jer pisanje ostavlja trag. A tragovi, pogotovo digitalni, ponekad vode do mirišljavog evropskog birokrate koji možda baš u ovom trenutku, u lijepo osvijetljenom ofisu, žvaćka svoju užinu dok prati o čemu misle oni koje plaća.
Zbog toga je ćutanje na ovu temu među crnogorskim intelektualcima možda prije „ispodsituacijašenje“ nego „iznadsituacijašenje“, jer kad ne smiješ da kažeš što misliš samo zato što ti je neko „iznad“ zabranio ili znaš da bi ti zabranio kad bi pokušao, onda si svakako „ispod“.
Duboko ispod slobodarstva i pravde koju u Crnoj Gori propovijedamo, dok tamo neđe, u još jednom uživo prenošenom ratu čija nam je postavka nezgodna za demonstraciju istinoljublja, ginu civili, sahranjuju se ubijena djeca, a nove izbjeglice kreću na put.