Biće da je svaki čovjek neka vrsta ropske prirode kojoj je potrebna vertikalna pratnja, pa je tako i moje iskustvo sa višim silama počelo srazmjerno rano. Još u prvom razredu osnovne škole, ili čak ranije, ogrezao sam u magijskim radnjama koje su priznavale svevišnjeg. Iste te radnje koje ću ovdje opisati, značile su i moj prvi sukob sa mravljom prirodom koja mi je dodijeljena. Naime, htio sam da pobjegnem, da se sklonim iz te nepovoljne pozicije po kojoj je svaki moj potez pratila neumitna logika Nadzornika sklonjenog negdje na nebesima.
Dakle, šta sam radio? Kad god bih samotno lutao po ledinama između zgrada, kad god bih se prepustio lovu na žabe u kanalu, ili tražio blago ispod atomskog skloništa, kretao sam se uz nagle promjene pravca. Ako bih došao do skretanja lijevo, nastavio bih pravo, pa onda naglo promijenio pravac pod uglom od 90 stepeni. Za mene nije bilo postepenih krivina, nego bih se kretao kao pakmen, zamišljenim lavirintom kojeg bi danas vjerovatno pripisali nekom pomjerenom stanju psihičkog spektra.
Poenta je da sam bio svjestan nadzornog organa, u daljem tekstu boga, koji me snimao odozgo, pa sam zbog toga naglo mijenjao pravac kako bih ga prevario, uhvatio nespremnog, onako svevišnjeg i naviklog na lučne oblike nebeskih tijela i lagane mijene kojima se prepuštao u vječnosti. Zato je kod mene sve bilo cik-cak i bez najave, okretao sam se kao viljuškar u petoj brzini, po čudnoj komandi koju ću sad da otkrijem. Ruke sam držao u džepovima jer mi se činilo da je to vrhunac opuštenosti. Ali to nije bilo sve, kad bih god odlučio da skrenem lijevo, stisnuo sam desnu ruku; i obratno kad bih da okrenem desno, pesnica bi se formirala u lijevom džepu. Tek tom sinhronom obmanom koju sam sprovodio po automatizmu, mogao sam stupiti u stanje apsolutne slobode, dakle, biti otkačen od moralnog uzusa i superega koji me je uzalud potraživao odozgo. Tek kad bih prošao nekoliko kvartova po toj zbrkanoj šemi mogao sam pristupiti nekom nedjelu, siguran da me onaj odozgo neće kazniti. A neće me kazniti zato što me ne vidi. A ne vidi me zato što sam mu utekao svojim lukavim kretnjama.
Kakva su bila moja nepočinstva? Teško je reći, zaboravio sam ih, ali sasvim sigurno da nikad nisam ubio sisara, nisam ukrao, niti govorio protiv ustavnog poretka. Bio sam osjetljivi dječak koji je umišljao svoje probleme. Ali jedna stvar je bila sigurna, sve što se odvijalo imalo je svoje čulne dimenzije i ćoškove, kubaturu i plošnost koja se mogla opipati. Živio sam glomazni fizički svijet na tragu Njutnovih zakona, tih godina kad je prvi Komodor 64 stigao u grad. Nije bilo virtualnog, ni avatara, ni biometrije. Gradovi su bili betonski, ekrani konkavni, debeli kao tegle domaćeg ajvara. Neki je dječak mogao pomisliti, hranjen holivudskim i partizanskim iskustvom, da može pobjeći svima tako što će nestati u šumi, popeti se na drvo kao Zagor, i gledati budale kako ga traže na pogrešnom mjestu.
Na žalost, odavno ne živimo samo u fizičkom svijetu i naše se postojanje pedantno bilježi u info sistemima koji nam ne daju da mrdnemo. Aparati upravljaju podacima, donose odluke, sprovode potjere, utjeruju dugove. Predati smo na milost novim tehnologijama koje nam prate puls, mjere pređenu kilometražu, ukidaju privatnost, u društvu iz kojeg ne možeš pobjeći. Tako je makar na američkom zapadu i kineskom istoku, a da nije sasvim tako u nas, svako malo dobijemo čudne dokaze.
Ne tako davno kriminalci su kopali kanal kao u crtanom filmu kako bi ušli u depo zgrade Višeg suda u Podgorici i ukrali dokaze. Kakva je to samo bila pobjeda fizičkog svijeta, i objava tehnološke zaostalosti onoga što se ovdje naziva državom. Zatim je bez velike medijske pompe prije nekoliko mjeseci WC šolja u istoj zgradi propala kroz patos i zveknula usred krivične pisarnice, srećom bez žrtava. Kakvo je to ukazanje čiste materije bilo, kakva pobjeda inercije! Da bi ovih dana, skoro dvije sedmice kompletna služba bezbjednosti jedne NATO članice, dakle crnogorska policija i vojska, tragala za pripitim đedom iz okoline Bijelog Polja, izvjesnim Balijagićem koji forsira goru i proplanke kao Lado Tajović i izbjegava potjeru.
A potjera sofisticirana da se naježiš, maske, noćne kamere, viziri i bizini, akciona muzika u spotu MUP-a kome se priključila i srpska žandarmerija jer se pakmen Balijagić, ubica dvoje nedužnih ljudi, ukazao jedne noći kod Prijepolja. Preko granice, mimo granice, van svih granica novog despotski tehnologizovanog svijeta u kome ne možeš mrdnut da te ne uhapse ili snime, naš se antiheroj smuca i potuca po lovačkim izbama, leži u magli i žvaće bokvicu, navrati kod kakve bake da se malo nalije, pa ponovo u šumu. Taj dirljivi Rambo zaplet u zapadnom svijetu odavno nije moguć, ali zato na balkanskoj periferiji još radi. Balijagić naglo skrene desno, potjera produži, Balijagić se pritaji u jarku, oni prođu pored. Sve liči na Komandanta Marka i dane stripovane jeze kad smo vjerovali da se insan može odmetnuti.
Potjera za zločincem koja se otegla zapravo je mjera jadne službene sposobnosti i granične fikcije na koju smo prinuđeni. Ali više od svega, to je dokaz debele zaostalosti jedne tehnološke nedođije. Sve to djeluje gotovo romantično dok neko u toj nedođiji ne odluči da ubija i kolje. Ili dok zgrade ne počnu da se obrušavaju kao u Srbiji. U oba slučaja to su zapleti za djecu, sasvim banalni, bili bi za sprdnju da iza njih ne ostaje krv nedužnih.
Dok ovo pišem dvanaesti je dan potrage i sprski tabloidi javljaju da je Baijagić upao u obuč njihove vojske u nekom seli kod Brodareva. Srpski predsjednik kaže da su bjeguncu sati odbrojani. Sve i da ga ovog trena uhapse, potraga za Balijagićem podsjetnik je da komšiluk živi u vremenu prošlom, da su hajduci iz šume još mogući, dok zgrade padaju ljudima na glavu.