Ne želim da pišem o tome kako je Univerzitet Crne Gore oduvijek bio uhljebni centar za podobne i politički dobro uvezane naučnike. O tome govore česte afere, ujdurme oko izbora za dekane i biografije pojedinih rukovodilaca katedri. Neću ni o tome da je bez obzira na partiju, Filozofski fakultet u Nikšiću uvijek bio mračna ostava Univerziteta, klerikalna košnica za rojenje jednoumlja i akademskih referenci sa liturgija i velikosrpskih mitinga.
Neko će reći - što učinje klerikalizacija društva i promjena vlasti, ali nažalost, nebitni i nevidljivi, zaokupljeni svojim parohijalnim poslovima, nikšićki su se intelektualci i za vrijeme zlatnog Milovog doba privilegovani spremali za novo vrijeme u kojem će zvanična politička istina biti na njihovoj strani.
Ne bih ni o svom ličnom iskustvu sa mnogim prvoborcima nikšićke akademske zajednice, jer oni ne zaslužuju da se nađu u tekstu, koji će koliko god kratak biti duži od njihovih naučnih referenci. Pričamo o nečem drugom, sistemu koji njeguje jednoumlje, prosječnost i akademsku hibernaciju, a do Filozofskog fakulteta ćemo tim putem logično doći.
STARA ŠKOLA
Prije desetak godina bila sam saradnik/demonstrant na predmetu Filozofija na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Taj angažman bio je volonterski, što i nije neobično jer sam u tom periodu bila magistrand. To je svojevrsno predvorje potencijalne akademske karijere, ukoliko ti se posreći da nekom trebaš ili te neko istinski prepozna. Problem je što je to prepoznavanje često stvar provjere ne tvoje autonomije nego poslušništva i uvrnute lojalnosti, odnosno nemanja moralnih skrupula. Da skratim, od mene se tražilo da kćerki prijatelja profesorice, poznate njegošološkinje i savjetnice, na čijem sam predmetu bila angažovana, upisujem maksimum bodova, iako je bilo jasno da se radi o posve prosječnom studentu, što istini za volju nijesam mogla ni procijeniti jer se na svako pitanje branila ćutanjem i tokom nekoliko mjeseci na vježbama nije rekla ništa. Nije zucnula ni kad je prepisaivala na kolokvijumima, jer je znala da je poniženje u stvari moje, što sam i ja shvatila onda kad sam u ime neke apstraktne pravde morala da vratim u amfiteatar sve studente izbačene sa testa zbog prepisivanja, kad već nijesam smjela da izbacim i nju, ćerku političkog autoriteta, ambasadora.
Stvar se završila vrlo logično, ja sam poslala protestni mejl pozivajući se na moral, antičke filozofe i svoj osjećaj poniženosti, umjesto odgovora stigao mi je glas da svakako više nijesam angažovana, a privilegovana ćerka čiju pamet niko nije primjećivao je sa odličnim prosjekom, sasvim tiho i nenapadno završila fakultet, a potom i doktorat. Slučajno ili ne, valjda da me podsjeti kako je doktorat opojna balega u kojoj se izjednačavaju moć i znanje, rad i privilegija, svečano joj je uručen istog dana kad i meni.
No, preboljela sam nepravdu prema đeci neuspješnih ili anonimnih roditelja, kao i to da je svako kome sam se požalila iz akademske zajednice rekao da je to sve normalno nego sam ja previše osjetljiva. Ukratko, tako sam zabila autogol svojoj akademskoj prilici.
Prošlo je od tad skoro deset godina, kažem, ali me jedan skorašnji događaj opet vratio na stari slučaj. Valjda me podsjetio na zatvorenost sistema, na privilegije unutar okvira moći koji vlada našim fakultetima i na pravila koja sve to podržavaju.
NOVA ŠANSA
Avaj, prije mjesec dana sam konkurisala za poziciju honorarnog saradnika na katedri za filozofiju. Nakon više od mjesec i po, obaviještena sam da je na to mjesto izabrana već angažovana saradnica. Hvala guglu i sajtu Univerziteta koji se potrudio da mi odluku obrazloži detaljnije nego nadležna Komisija. Angažovana saradnica studije je počela prije nego što sam se ja rodila, dakle od 1990. Kako je to moguće, pitate se? Nakon što je osnovne studije završavala sedam godina, magistarski dvanaest, sada je na doktoratu punih trinaest godina. Da prevedem na jezik brojki, preglednosti radi: 7+12+13 = 32.
U pravilima ne piše da komisija u slučaju da se jave vječiti student i doktor nauka izabere ovog drugog, ali zato postoji nekoliko tačaka koje su toliko proizvoljne da omogućavaju da se ponizi doprinos mladih naučnika, a da se garantuje prednost već angažovanom saradniku, bez međunarodnih naučnih referenci, kome se, pozivajući se jedino na dugo iskustvo rada sa studentima produžava saradnički ugovor.
Hram znanja, bočni ulaz, foto: Normalizuj
Iako je vrijeme studiranja jedan od kriterijuma za odabir kandidata, u zvaničnom pravilniku UCG se predlaže kao mjerilo i iskustvo rada u nastavi, što daje odriješene ruke komisijama i vijećima da biraju vječite kadrove, a sistem drže zatvorenim za (ideološke) izvanjce. Dakle, možete u roku doktorirati kao što sam to učila i naoštriti se za dalji rad, komisija će izabrati provjerenu saradnicu koja u novoj godini slavi spiritualni jubilej, 33 godine studiranja, 33 godine u kojima podnosi svoju prosvjetno-edukativnu Golgotu. Kao da Univerzitet nije naučna ustanova nego nekakva školica, pedagoški centar, iskustvo u radu sa studentima cijeni se kao glavni atribut novog (starog) kandidata.
Na stranu što je kandidatkinja koja je za komisiju Filozofskog fakulteta bolja od mene supruga profesora na istoj katedri, što je ideološki podobna srednjovjekovlju koje tamo vlada, što je politički angažovana u DF-u i što u tom duhu gostujući na televiziji NK čestita građanima Svetog Vasilija Ostroškog, slava mu i milost; nastranu i Hristove godine studiranja kojima se bliži uz posno naučno učešće - neka joj sretan bude rad i da brzo uz božju pomoć doktorira! Ipak, ne mogu se ne zapitati kakav je to Unverzitet čija pravila podržavaju nepotizam i naučnu stagnaciju, kakva su to pravila po kojima se diskreciono obrazlažu sumnjivi izbori. I kakva je to zemlja u kojoj pravnici procjenjuju da ću ako se žalim vjerovatno izgubiti spor, jer su pravila takva i niđe ne piše da treba da izaberu boljeg.
Da stvar bude još uvrnutija, u obrazloženju zašto nijesam izabrana piše da i pored doktorata iz filozofije, nijesam završila osnovne studije filozofije, te da me to ne kandiduje za saradničko mjesto. Uostalom, nikšićka komisija bi odbila i Žarka Puhovskog koji je završio osnovne studije političkih nauka, a ne filozofije, jer su očito završene osnovne studije fundament njihove procjene…
SVETE TAČKE
Nikšićka katedra sa koje naučno niko nije dobacio ni do regiona, a koja je ideološki formirana u Beogradu, treba da zna i da je zvanično prosječna dob doktornada u svijetu između 26 i 37 godina a da pri tome, sve zapadnoevropske zemlje idu mnogo ispod 37, jer su njihovi doktorandi mlađi. Ne znam kako je u Srbiji i Bjelorusiji, ali uslov za habilitacioni status na mnogim zapadnoevropskim univerzitetima upravo podrazumijeva multidisciplinarnost, da kandidati istražuju u više povezanih oblasti, a ne da se ograničavaju na jednu oblast. No, svi ti standardi za isposničku misao crnogorskih filozofa ili bolje reći filozofa iz Crne Gore ne znače ništa, jer njihovi autoriteti s prezrenjem gledaju svijet izvan pravoslavnog Weltanschauung-a, pa valjda i svakog ko nije stekao diplomu u Nikšiću.
Nemam ništa protiv da iskusni ljudi pohađaju doktorske studije, da ih dobro utvrde, ali dok imamo razumijevanje za njihovo vremešno studiranje, usljed životnih oklonosti, stvaranja porodice, poslovnih obaveza i političkih karijera, tih svetih tačaka crnogorske patrijahalne svijesti, treba se povremeno zapitati što se nudi onima koji su stvarno posvećeni nauci? Nude im se namješteni „javni“ pozivi, pod uslovom da ih slučajno primijete u štampanom izdanju Pobjede, nudi im se savjet da probaju neđe vani, da budu uporni, da se trude, rade i izlažu na međunarodnim konferencijama o svom trošku.
Za to vrijeme, provjereni saradnici i saradnice godinama parazitiraju na saradničkim honorarima, o trošku fakulteta imaju priliku da se usavršavaju, pohađaju konferencije i naučne skupove, da budu dio naučnih projekata i da uz sve to zauzvrat ne daju ništa ovom društvu sem svoju nerelevantnost i nevidljivost.
Ova priča nije tužna, niti sam utučena odlukom za koju sam slutila kakva će biti. Ovo pisanje tek je pokušaj da zavedem epizodu u ličnoj arhivi, ali i da javno sagledam situaciju, ohrabrim druge koji su iskusili slično. Kad klonem duhom za utjehu imam jednu simpatičnu triviju koja izaziva uzdah divljenja mojih inostranih kolega. Naime, prva sam žena koja je doktorirala filozofiju na Univerzitetu Crne Gore, i to ljeta gospodnjeg, 2022. Ne sporim da to govori pohvalno o mom radu, ali zalud mi sav trud, više to govori o Univerzitetu i zemlji u kojoj sam doktorirala.