O čemu misle naša djeca, ti famozni „mladi ljudi“? O budućnosti? O prošlosti? O nacionalnim mitovima? O uspjehu posljednjeg „storija“ na instagramu? Ili o instagramu više i ne misle, ostavili su ga u digitalnoj prošlosti, a hormonima poškropljenu misao usmjerili na budućnost neistraženih prostranstava TikToka?
Ovo su samo neka od grčevitih pitanja koja se postavljaju danas, u vremenu kad je „odrasloj osobi“ sve teže da se snađe u brzini digitalnih prevoznih sredstava do komunikacije, informacija i društvenosti.
Tačka sa koje je, prije samo petnaestak godina, sredovječni čovjek iz svoje zbunjenosti pitao „mladu osobu“ o tome kako živi i što je zanima, danas je mnogo niže. Danas vjerovatno i tridesetogodišnjak izgleda jednako zbunjeno, jer jednostavno ne razumije sredstva komunikacije. Kao neko ko se dobro sjeća vremena prije tehnološke revolucije, i ko je kroz nju prošao u nježnom dobu puberteta, čini mi se da tačku posmatranja današnjih osnovaca ili srednjoškolaca ne mogu da dokučim tako lako, da su mnogo teže uhvatljivi nego što sam to bio, recimo, ja sveden na mogućnosti fiksnog telefona i izlaska „napolje“, u nepoznato, nepokriven čak ni mobilnom telefonskom mrežom, a kamoli internetom.
Zbog svega toga, često osjećam intenzivnu želju za postavljanjem pitanja „mladima“. Vjerujem da nisu glupi kao što ponekad izgledaju, tako mutavo zabuljeni u ekran. Vjerujem da to što ih smatram glupima, zaglupljuje prije svega mene, što nas kratkim postupkom zakucava u vječnu tačku nerazumijevanja. Zbog toga volim da slušam razgovore sa ljudima koje želim da razumijem.
KVARENJE MLADIH PASOLINIJEM
U filmu „Futura“ (2021) te razgovore sa italijanskom omladinom vode troje „mladih“ italijanskih reditelja u usponu, kako se to lijepo kaže. Pietro Marcello, Franceso Munzi i Alice Rohrwacher putuju Italijom, i sa italijanskom djecom, srednjoškolcima, po kojim osnovcem i studentom, razgovaraju o budućnosti. Sve to već na početku podsjeća na film „Comizi d'Amore“ Pier Paola Pasolinija, jer je „Futura“ i nastao sa sviješću o Pasolinijevom dokumentarističkom poduhvatu. Razlika je u tome što je Pasolini 1965. sa seljacima, građanima, studentima, radnicima i djecom razgovarao na temu ljubavi, seksa, braka i slobode, a troje savremenih italijanskih reditelja na prelazu iz 2019. u 2020. godinu za ciljnu grupu biraju samo „mlade“, a za temu „budućnost“.
APATIJA BUDUĆNOSTI
Ta razlika u postavci već na početku izaziva egzistencijalnu jezu. Kao da se prije šezdeset godina još moglo razgovarati o sadašnjosti i njenim potencijalima kroz prizmu problema, dok danas, zaglavljeni u nerješivosti užasa, o sadašnjosti kao da više ne možemo ni govoriti, kao da ostaje još samo nekakva utuljena misao o budućnosti u koju je teško povjerovati.
Kadar iz filma, foto; Santa Severa
Tako otprilike i zvuči italijanska omladina u trenutku u kojoj ih autori filma zatiču, godinu pred početak pandemije korona virusa. Iako većina izgleda upadljivo mladalački „kul“, odjeveni po mjeri globalnih trendova koji diktiraju kako izgleda mladi kul „alternativac“, kako kul student, a kako kul šminker u bilo kojem dijelu svijeta, većina ih zvuči prilično apatično, kao naglo ostarjela djeca zaglavljena u vremenu koje ih ne prepoznaje.
Ta djeca Italiju vide kao zemlju iz koje treba što prije otići, a život vide kao prostor u kojem je najvažnije naći dobar posao, zaraditi pare, jer bez para nema ni života, kako kaže jedan od mladića u Veneciji bez turista, a to znači i bez novca, usred pandemije.
Rijetki su trenuci kad se misaono dotakne mogućnost zajedništva i solidarnosti. Ali čak i te misli odzvanjaju kao neživa, opšta mjesta. Neko priča kako smo svi previše okrenuti sebi. Kako društvene mreže uništavaju mlade. Kako više nema dobrog odnosa sa komšijama. Sve to, ipak, odaje utisak ravnodušnog slijeganja ramenima. Umjesto poziva na promjenu, djeluje kao pozdrav pred odlazak iz nečega što je nemoguće promijeniti.
IMA LI ŽIVOTA BEZ NOVCA?
Ipak, postoje i trenuci ingenioznih ideja na mjestima na kojima se najmanje očekuju. Grupa klinaca iz prilično nezgodnog „miljea“ počinje da diskutuje o pitanju novca. Dvojica zastupaju ukidanje novca i promovišu solidarnost, razmjenu i empatiju koji bi time bili stimulisani, dok drugi insistiraju da to nema nikakvog smisla, da je održiv samo sistem u kojem je neko šef, a taj šef novcem plaća one koji za njega rade, što mu daje za pravo da bude moćniji i bogatiji od svojih radnika. Na kraju rasprave postavlja se pitanje ko bi u toj grupi bio za ukidanje novca. U vazduh se dižu dvije ruke, i ostaju da vise u tišini sopstvene neubjedljivosti u odnosu na racionalne glasove svojih vršnjaka.
BRISANJE PROŠLOSTI
Posebno uznemirujuće djeluje dio posvećen razgovoru sa učenicima gimnazije „Armando Diaz“ u Đenovi. U toj školi 2001. godine, tokom protesta uoči samita G8, dogodila se racija u kojoj je ozbiljno pretučeno više od 50 demonstranata. Ta racija proglašena je najvećim kršenjem ljudskih prava u Evropi od Drugog svjetskog rata.
Nekim čudom, današnji učenici iste škole, rođeni godinu nakon racije, o užasu koji se dogodio unutar škole skoro da nemaju pojma. Njihov odgovor je da im o tome u školi nisu govorili. To čitavu priču o njihovoj budućnosti čini još mračnijom, jer postaje očigledno na koji način je njihova sadašnjost detaljno očišćena od bliske, politički problematične prošlosti. Na taj način uspješno su spremljeni za sve oblike manipulacije i istorijske revizije kakve se događaju na svakom koraku, u čitavoj Evropi.
Ta etapa razgovora završava se arhivskim snimcima unutrašnjosti škole nakon racije 2001, a slike zidova i podova na kojima se skorčava svježa krv postaju još jezivije, kad se zna da današnji stanovnici tih prostorija, učenici gimnazije „Armando Diaz“, ne znaju skoro ništa o tome kako je prije samo dvadeset godina država, kršeći ljudska i politička prava, prolila krv svojih stanovnika po zidovima škole.
NEMUŠTOST NEUTRALNOSTI
Kao ni Pazolini u „Comizi d'Amore“, autori filma „Futura“ trudili su se da ne moraliziraju i ne pojednostavljuju, niti da kritikuju stavove mladih ljudi koje srijeću na putu kroz savremenu Italiju.
Ali za razliku od Pasolinija koji se u svom filmu, kao i u čitavom svom djelu, nije uzdržavao od kritike italijanskog kapitalističkog uređenja i malograđanskog društva u kojem žive njegovi sagovornici, istovremeno ih ne kriveći za situaciju u kojoj su se našli, autori „Future“ ostali su vrlo savremeno nemušti. Njihovi povremeni zaključci, pitanja i prostor koji otvaraju sagovornicima uglavnom ostaju zaglavljeni u lijepim željama, u nekoj vrsti opštih mjesta oslobođenih politike i ideologije, u nadi oslobođenoj mogućnosti radikalnih promjena svijeta u kojem zatiču i ostavljaju svoje mlade sagovornike.
Bez moralizacije: Futura
Odabir te pozicije čitavoj priči daje dodatnu notu tragičnosti. Eho glasova mladih ljudi koji u apatičnosti italijanske stvarnosti uspijevaju da zamisle samo budućnost izvan svoje zemlje, ostaje mnogo jači od povremenih, usamljenih glasova koji pokušavaju politički da misle stvarnost i na taj način je promijene, a onda i umanje mogućnost da budu slijepo odvedeni u budućnost u kojoj za njih neće biti mjesta.
A ĐE JE TU CRNA GORA?
Italija je zemlja koja po mnogo čemu podsjeća na Crnu Goru. Neki djelovi Crne Gore i dalje izgledaju kao Italija iz Pasolinijevog „Comizi d'Amore“. Neki izgledaju kao slike iz filma „Futura“.
Tokom snimanja filma „Futura“ svijetu se dogodila pandemija korona virusa. Djeci koju pratimo, stvarnost je usred filma na ramena stavila teret pandemije i postpandemije. Isti teret ponijela je njihova generacija u čitavom svijetu. Nakon što je film „Futura“ snimljen, dogodio se rat u Ukrajini koji i dalje traje. Efekte istih trauma osjećaju generacije u čitavoj Evropi, pa i u Crnoj Gori koja ponekad djeluje kao da u svom političkom autizmu muči samo sopstvene nacionalne muke.
A to je upravo jedna od trauma o kojoj smo u Crnoj Gori čuli malo, i znamo malo. U Crnoj Gori dogodila se dugo očekivana trauma političke promjene koja je za sobom ostavila haos znakova, simbola i političkih polova. Uz to i gomilu djece zaboravljene u moru komitsko-četničkog javnog sranja koje proizvode njihovi „odrasli“.
Maturanti u Podgorici, foto: Normalizuj
U komšiluku se dogodilo masovno ubistvo u školi, prva takva tragedija u ovom dijelu svijeta. Sve djeluje kao da se događa simultano i svuda, a „mladi ljudi“ žive stvarnost kojom dominiraju sredstva komunikacije i umrežavanja koja nisu postojala prije samo dvadeset godina. Nakon svega, čini se da „odrasli“ nisu jedini koji taj svijet ne razumiju. Ne razumiju ga ni mladi koji ga žive i od kojih se očekuje da ga razumiju.
Zbog toga svakom društvu treba po jedno dokumentarno svjedočanstvo kakvo je „Futura“, jer je svijetu koji ne razumijemo neophodno dati prostor i šansu, mogućnost zajedničkog shvatanja i stvaranja. Tek tada famozno pitanje „o čemu misle naši mladi“ neće zvučati kao proseravanje pametnih staraca.
BEL PAESE ILI NIĐE NEBO NIJE PLAVO...
Film „Futura“ završava se kadrom djevojčice, predškolskog uzrasta, koja stoji na zemlji prekrivenoj snijegom. Daleko iza nje je ulica, iza ulice red kuća, iza kuća idilični, italijanski Alpi. Kamera je analogna, traka 16mm, djevojčica počinje da trči po snijegu i sve izgleda kao jedan od začudnih, poetičnih kadrova pjesnika dokumetarizma Krisa Markera.
Djevojčica trči sve dalje, kamera je statična, zumira i prati je. Djevojčica trči ka ulici kojom jure kola kroz podalpski pejzaž. Dok se djevojčica približava ulici, kamera skreće desno, ostavlja djevojčicu i nalazi ženu koja brzim korakom ide ka djevojčici. Taj korak ne odaje paniku, samo predostrožnost, iako izdaleka nije lako napraviti razliku.
Žena sustiže djevojčicu. Nešto joj govori. Njih dvije razgovaraju, ne čujemo o čemu. Onda se okrenu prema kameri i mašu. Izgledaju kao da se dobro razumiju. Situacija nije bila krizna. Jasno je da je djevojčica pametna i da na ulicu neće istrčati. To se vidjelo u očima dok je bila tu, ispred kamere. Ipak, neko je, za svaki slučaj, krenuo za njom. Ne toliko da je zaustavi, koliko da sa njom porazgovara o granicama igre sa nama, kamerom, životom i magistralom pred njom. Valjda je to i jedina „pouka“ ovog filma. Zaustaviti se, razgovarati, stvarati novu sadašnjost zajedno, prije nego što za budućnost bude kasno.