Mislilo se da će pojedinac probiti iz partijske lutke kao šareni leptir i oplemeniti cijelo društvo. Mislilo se, kolektivna trauma se hrani strukturama koje čovjeku ne daju da diše. Kad jednom napuni pluća slobodom - pojedinac će se pojaviti u svojoj divnoj naravi. Priroda cijele zajednice se može promijeniti. Partijska diktatura i politička ucjena biće prošlost, a slobodan čovjek boriće se za svoja prava pošteno.
E tu smo se, vidiš, mnogi zajebali.
Priznajem da mi je cilj bio da ljudi glasnije govore, da se slobodnije kreću i farbaju kose; nadao sam se društvu koje lakše pokreće emocije, mimo propisane norme i komande odozgo. Ali onda se desilo toliko željeno ubrzanje - indukovano uglavnom tehnološkim a ne političkim probojem – i dobili smo užasan prizor. Umjesto oslobođenog građanina, već neko vrijeme gledamo političkog morona, sebičnog manekena jedne jalove koliko i destruktivne tranzicije.
Šta to znači na terenu? Takozvani slobodni pojedinac ustao je protiv jedinica svoje djece, pa je ministar morao da upiše petice. Slobodni pojedinac je opkolio bolnicu jer mu se bez ikakvog dokaza pričinilo da su doktori krivi za smrt člana porodice. Isti slobodni pojedinac se uglavio u nove koruptivne sheme, koje se ovog puta validiraju traktatima o slobodi. Mladi gradonačelnik Nikšića doslovce veli da sve što radimo vežemo za nebo. Naš slobodni pojedinac shvatio je da može lajati svašta, jer je graja sigurnije mjesto od tišine. Nekad je ćutanje bilo zaklon, danas je bunker u graji. Nekad se lovilo u mutnom, danas se nabada pod farom ili barem kandilom.
Sve ove divne promjene nastale su smjenom političke generacije i raspadom partijske države. Zapravo je partijska država krahirala odavno, skupa sa Berlinskim zidom, a sve što se dešavalo poslije već je bila privatna rabota koja ovih dana vrhuni kroz obračune družina. Koliko god politička partija bila sredstvo manipulacije i kontrole, ona je barem imala svoje predvidljive mehanizme. Danas nema predviđanja, stvari se dešavaju privatno, u napaćenim strukturama poremećenih ličnost koje je partijska diktatura toliko izobličila da im stečena sloboda liči na košmar.
Uzmite esenpeovca po rođenju Milana Kneževića, pogledajte te krasne tikove i žmirkanja kojima zove upomoć. Uzalud zove. Dok bi ozbiljna država garantovala banju, njegu i sigurno sljedovanje kantariona, u Crnoj Gori se dešava da takav postaje jedan od glavnih političara. Nije Milanče jedini primjer, riječ je o simptomu prenosa vlasti sa rigidnog ćaće nasilnika (čitaj: Mila), sa okoštalog vožda i partijske monade, na stotine neurotičnih pajaca, koji rashoduju nagomilovane strahove i glume oslobođenje.
Strašno sve to zvuči i izleda - dovoljno je bilo pogledati kvislinšku tremu sa kojom je pomenuti žutalj na Happy teveu nakrpao protiv rođene zemlje, kao da mu je sve otela, a ne dala službeni status i privatne dilove na dohvat ruke.
Promjene su, dakle, duboke i plitke istovremeno. Riječ je o dijalektičkom procesu, a pošto niko zapravo ne zna šta je dijalektika, možemo samo da naslutimo da se stvari mijenjaju i ostaju iste, plus da ih sve manje shvatamo kao važne. Ali ipak, ima nešto važno da se kaže za kraj.
Ono što je oslobođeni pojedinac svojim rođenjem pokazao jeste kriza društvenosti. Naš vrli građanin uglavnom nema pojma šta je kolektiv, šta je društvena akcija i politička snaga udruživanja, jer su sve te velike riječi odavno sunovraćenje u podsvijest i potisnute kao metodi partijske dresure. Kako je bez društvenosti njegova sloboda uzaludna, građanin sad nariče nad novom sudbinom. Ponekad čak i doziva stara dobra vremena, žali za drilom iz kojeg se ispilio.
Promjena vlasti nije značila promjenu svijesti, nije se išlo stepenicama, nego liftom, taj lift su slučajno bile „veličanstvene litije“, kao što je mogla biti neka druga predstava iz davnina. Ništa ovozemaljsko ne dolazi u obzir, ništa aktivno, samo pasivno pokoravanje i bubanje formula, novih, staroslovenskih, briselskih... Problem je što sve manje formula radi, pa naš pobunjeni pojedinac krizira, budući ne poznaje svoju zajebanu društvenu ulogu. On je politički nepismen, buni se iz pogrešnih razloga, jadikuje paušalno, preserava se po fejsbuku, bez svijesti o udruživanju i društvenoj ulozi koja ga je zapala.
Zato naš pojedinac, jesmo li to rekli, strašno pati, dok čeka katastrofu.