Nekad davno, prije Holokausta, razmišljalo se da sve Jevreje protjeraju na ono ostrvo iz crtanog filma. Operacija Madagaskar nikad nije sprovedena, ali ostala je kao primjer političke fikcije, nekog davnog doba koje do skoro nismo razumjeli. Takođe, nismo razumjeli kako Italijani na primjer nisu vidjeli Duceove poremećene mote za govornicom, a onda se pojavio Donald Trump kao istorijski rimejk, relaksirani pandam onog istog arhiviranog držanja koje prijeti koliko i zabavlja.
I tu zabavnu notu fašizma, njegovo karnevalsko dejstvo, takođe smo zaboravili, neposrednost zločina, familijarnost komande, gaženje normi u ime ciljane sile koja se nalazi iznad, bila ona Treći rajh, ili Amerika koja će postati velika opet.
Šta smo još ono zaboravili?
Cinizam, svakako, to oruđe kojim sila pripitomljava milione, uvjerava ih da zločin nije zločin, da desnica u zraku nije fašistički pozdrav, da Elon Musk nije politički idiot koji posjeduje trećinu američke vreće novca. Valja pritom sakriti i da vrijednosno osakaćena unija američkih država ne posjeduje niti jednu prednost u odnosu na ostatak svijeta, dok insistira na svom američkom snu u koji više ni djeca ne vjeruju. A to insistiranje ravno je košmarnom raspadu, involuciji ljudskosti, sapatnje, empatije, duha zajedništva i ljudske vrijednosti koja je sahranjena i utabana, sravnjena i pokidana, eno je, leži u kravim trakama duž obale Gaze.
Ali, ne bi fašizam pripadao estetskom ključu vodvilja, i smrt prinosio industriji lake zabave, ne bi značio pakleno opasan poredak svijesti, da ne proističe iz iste te zabave, odnosno kapitala, odnosno buržoaske podsvjesti koja pumpa svoje ciljeve preko granica ljudskog bića, gazeći ga, praveći od njega kašu, razgradivi mobilijar, pogonsko gorivo suludih vizija odlaska na Mars, Trećeg rajha ili nečeg trećeg. A to treće se ukazalo, procvjetalo je kao smrad, kao glib, kao krtina trulog neljudstva, kao tragovi koji smrde nečovještvom i koji vode do pećine, kako bi rekao pjesnik, ali ne Platonove, nego pećine u kojoj stoluje kapital, na čelu sa svojim žrecom deregulacije, klovnom i zastupnikom razvrata, toliko silnim da zagovara protjerivanje, egzodus, izmještanje ljudi, Palestinaca, žena, djece, muških glava, đedova i baba. I to radi javno, nekako uzgredno, pragmatično kako samo kapital može gledati na ljude i zemlju, kao resurs, kao proizvodnu mašinu za nove poslove, nove funkcije, jer ljudi su funkcije - samo je valjda dvometrica Baron kalibriran da bude funkcija iznad, da vodi, da naslijedi baba, bože zdravlja, jer algoritmi divljaju i mrežama se već šire teorije zavjere o superinteligentnom nasljedniku, nadčovječnoj verziji genija koji zapravo svojim mlađanim mozgom stoji iza mnogih briljantnih rješenja tatine kampanje.
Ko je smislio Trumpovu ideju da se Palestinci protjeraju, a da Amerika preuzme Gazu i napravi odmaralište, ne možemo znati, ali onog trenutka kad takve ideje uđu u politički govor najmoćnije vojne sile, kad se onom diktatorskom tonu konzervativnog bjelačkog preimućstva doda rečena nota lakoće, kad se zakotrlja ta rivijera kao demonska razglednica i mogućnost, ljudi i zvanično postaju smetnja. Domovina je poslovni prostor, nafta je krv. Spremni smo, ili makar grumingovani za novi zločin, a da se ovaj sadašnji nije ni završio.
Samim pomenom rivijere, Trump u svojoj vraškoj preciznosti koju mu niko ne osporava, suočava ljudski rod sa svojom pravom otimačkom prirodom, suočava savremeni svijet sa komforom koji je plaćen tuđom krvlju i okretanjem glave. Sad svijet treba da klekne, da cjeliva pečatnjak i zakune se na vjernost.
Živimo opciju fašizma u ophodnji, fašizma koji već izvodi piruete, guzi se i plazi na mjestima zločina, figurira kao snaga iznad čovjeka, iznad ljudskog. I tamo se osjeća lagodno, sigurno, oivičen najjeftinijom verzijom ideološkog smeća koje proizvodi američka vizija postindustrijskog kapitalizma, praćena ridikulima, mračnim tajkunskim njuškama okupljenim oko žezla kao oko igračke.
Mračno doba, divno doba, za mrijeti na rivijeri.