Nakon što je video snimak brutalnog incidenta u Nanteru postao viralan, francuske ulice su zahvaćene nasilnim protestima. Ovaj incident se dogodio kada je policajac primijenio silu sa fatalnim ishodom protiv nenaoružanog tinejdžera tokom rutinske saobraćajne kontrole. Svjedočenja ukazuju da je žrtva navodno dva puta udarena u glavu kundacima puške prije nego što je upucana.
Policajac koji je pucao branio se tvrdnjom da je namjeravao da cilja u nogu žrtve, a da je smrtonosni hitac u gornji dio tijela bio rezultat toga što je automobil naglo krenuo naprijed. Međutim, svjedok koji se nalazio na prednjem sjedištu tvrdi da automobil nije krenuo naprijed zato što je vozač pritisnuo papučicu za gas, već zato što je vozač bio omamljen od dva udarca u glavu, što je uzrokovalo da mu noga sklizne sa kočnice.
Incident je poslužio kao okidač za nerede širom čitave Francuske, pored ogromne matarijalne štete koja je nastala tokom nemira, oni su rezultirali i povredama nekoliko stotinama policajaca i nepoznatim brojem povrijeđenih demonstranata. U cilju suzbijanja nasilnih protesta država je mobilisala ozbiljne resurse, uključujući i 45.000 policajaca i oklopna vozila, međutim ova intervencija je ostvarila skromne rezultate. Protesti su dobili svoju logiku i neće prestati dok se vremenom ne potroši sva akumulirana energija.
Ovo su najveći nemiri u Francuskoj od 2005. godine, i tada je inicijalna kapisla za proteste bio incident koji je vezan za policijsko djelovanje. Tinejdžeri uzrasta između 15 i 17 godina krenuli su kući nakon što su odigrali fudbalsku utakmicu sa prijateljima, kada ih je neočekivano počela progoniti policija. Zbog straha od policije, ovi maloljetnici su odlučili da se sakriju u trafostanicu. Tragično, dvojica od njih su izgubila život uslijed strujnog udara, dok je treći pretrpio ozbiljne opekotine koje su značajno uticale na njegov dalji život.
Od te 2005. godine pa do danas, praktično ništa nije urađeno da se reformiše postupanje policije. Štaviše, ovaj period je pratilo dodatno naoružavanje i militarizacija policijskih snaga u Francuskoj. Upravo poslije 2005. propisi koji se tiču korišćenja gumenih metaka su relaksirani, pa je francuskoj policiji omogućeno da dosta liberalno, naravno bez upozorenja, odrede u kojim trenucima je prikladno koristiti gumene metke. Ovo je imalo snažan efekat na broj policijskih hitaca gumenim mecima, koji je 2012. godine dostigao 2.573 jedinica što je daleko ispred evropskih zemalja poput Njemačke ili Ujedinjenog Kraljevstva. Francuska policija je dobila reputaciju po brutalnim taktikama tokom demonstracija jer su i mirni demonstranti često fizički napadani i privođeni od strane policije.
Najradikalnija promjena u policijskim ovlašćenjima je uslijedila nakon terorističkih napada 2015. godine u dvorani Batalkan u Parizu. Tako je 2017. godine usvojen novi zakon kojim su policiji data šira ovlašćenja za upotrebu oružja ukoliko se policajac osjeća "ugroženo", bilo od strane teroriste, vozača, demonstranta ili anarhiste. Pravila za upotrebu nijesu bila strogo definisana, samo je bilo jasno da striktna samoodbrana više nije jedini valjani kriterijum za korišćenje oružja. Kako se moglo predvidjeti, ovaj novi zakon je rezultirao šestostrukim povećanjem broja smrtonosnih pucnjava na vozila u pokretu.
Istovremeno sa rastućom militarizacijom, malo toga je urađeno na polju preispitivanja odnosa francuske policije i etničkih manjina. Etnički i rasni odnosi su upravo ključni za shvatanje nedavnih protesta kao i onih iz 2005. U oba slučaja protesti su nastali jer su percipirane žrtve policijskog nasilja bile manjine. Razni aktivisti za ljudska prava kao i nevladine organizacije godinama upozoravaju na problematično i rasističko ophođenje francuskih policajaca prema manjinama. Nedavno je Komitet Ujedinjenih nacija za ukidanje rasne diskriminacije osudio praksu policijskih provjera koje nesrazmjerno targetiraju određene manjine.
Da aktivistički narativ ima pokrića u empiriji ukazuju detaljne kriminološke studije koje proučavaju ponašanje francuske policije. U svojoj studiji iz 2022. godine, autori Dietrich Oberwittler i Sebastian Roché, proučavaju komparativnu praksu francuske i njemačke policije u njihovim odnosima sa adolescentima koji su pripadnici manjinskih naroda. Zaključci njihovog istraživanja su ukazali na oštre razlike između francuskog i nemačkog policijskog djelovanja.
U Francuskoj, policijsko postupanje prema manjinama, posebno prema adolescentima iz Magreba, pokazalo se kao diskriminatorno u poređenju sa tretmanom većinskog stanovništva. Uočeno je da su muški adolescenti iz Magreba ili Bliskog Istoka, u tri puta većem broju ili čak više, bili izloženi čestim proaktivnim zaustavljanjima u poređenju sa mladićima koji su predstavljali autohtono stanovništvo Francuske. Istovremeno se susreti manjina sa policajcima tokom zaustavljanja prijavljuju kao agresivniji, prinudniji i značajno pristrasniji.
Za razliku od toga, u okviru istraživanja njemačke prakse, bilo je manje znakova etničke diskriminacije u praksi proaktivnog zaustavljanja. Interakcije sa adolescentima su bile manje agresivne i prinudne, sa manje slučajeva neprijateljstva i nasilja u poređenju sa njihovim francuskim kolegama. Dakle, njemačka policija se smatra manje diskriminatornom i prinudnom u odnosu na francusku policiju.
Ovakav diskriminatoran odnos prema manjinama rađa nepovjerenje te zajednice prema policiji i ostalim državnim institucijama. Ranija istraživanja ukazuju na značajnu razliku u nivou povjerenja prema nacionalnoj policiji između etničkih manjina i francuske etničke većine. Nivo nepoverenja je primjetno veći među etničkim manjinama, sa 41%, u poređenju sa 27% kod etničke većine. Dodatno, nije samo nepovjerenje prema policijskim organima u igri. Diskriminatorni stavovi delegitimišu osnove postojanja države, imigranti zbog njih mogu da razviju mržnju prema većinskom stanovništvu ili da odbiju da se asimiluju u zajednicu.
Nasilni protesti stvaraju povoljnu atmosferu za desničarske snage u Francuskoj koje upozoravaju na mogućnost društvenog prevrata ili etničkih sukoba. Njihove predložene mjere obuhvataju dalje proširenje ovlašćenja policije, održavanje reda i zakona, kao i zabranu imigracije. Međutim, ove mjere samo produbljuju animozitet u društvu sve dok se to ponovno ne izrazi kroz nasilje na ulicama.