Iako je crnogorska politička scena prepuna šizoidnih ukaza i ponora nadredalnog, predstojeći izbori u Srbiji podsjećaju da je kod komšija žiža balkanskog političkog ludila, a Beograd nekrunisani kralj regiona kada je riječ o javnim bizarnostima. Jedan od čudnih noviteta je činjenica da će Socijaldemokratska stranka, na čijem je čelu Boris Tadić, formirati koaliciju i zajedno izaći na izbore sa partijom "Dosta je bilo" i pokretom "Otete bebe".
Možda zvuči nestvarno da nekada važan političar poput Tadića sklapa savez sa strankom kao što je "Dosta je bilo" koja se razvijala od zagovornika smanjenja javnog duga do analitičara avionskih tragova kao potencijalnog biološkog oružja. Ipak, moju pažnju je posebno privukao dio sa pokretom "Otete bebe". To je već čista ljudska psihologija, šta god da staviš na naslovnu stranu, ako uključuje frazu "otete bebe" ostaje urezano u glavi, pa me zanimalo kakav je to pokret koji ima šanse da zasjedne u srpskom parlamentu.
U pitanju nije lažni marketing, glavni fokus pokreta "Otete bebe" jeste upravo na razotkrivanju navodnih slučajeva kidnapovanja beba. Ana Pejić, koja je na čelu ovog pokreta, predsjednica je Udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine, u svojim intervjuima naglašava da se otmice događaju još od 1945. godine.
“Bebi-afera datira od 45. godine otkada su se deca oduzimala od majki, po rođenju prijavljivala da su umrla i nestajala u nepoznatom pravcu, a mi imamo dokaze da su mahom odlazila u inostranstvo. Među tom decom je i Ljiljin (Ljiljana Stevanović, predsjednica pokreta „Otete bebe“) sin, i moja ćerka, to su naša deca“, objašnjavala je Pejić njihov problem uz napomenu da to nije teorija zavjere, već njihovo iskustvo. Do osamdesetih otmice su se vršile na osnovu političke podobnosti, a poslije Tita, motiv je postao novac. Pejić tvrdi da su ove žene pretrpjele stigmatizaciju društva kao nesposobne da rode zdravo dijete, ali da sada konačno mogu da priznaju da nemaju nikakvu krivicu za slučaj njihove djece.
Motiv otmice beba nije nov fenomen, kako u svijetu tako i u političkom kontekstu Srbije. U Evropi se ovaj koncept prvo pojavio kroz ideju krvne klevete , optužbe da Jevreji otimaju hrišćansku djecu za korišćenje njihove krvi u vjerskim ritualima. U Srbiji, krajem 19. vijeka, srpske novine počinju intenzivno izvještavati o navodnoj romskoj krađi djece, izazivajući moralnu paniku usmjerenu protiv Roma. Ovaj motiv otmice beba je jednostavno dio kreiranja političkog narativa, gdje se marginalizovane grupe koriste kao žrtveni jarci za različite društvene probleme.
Ovaj motiv je nedavno ponovo oživljen kroz QAnon teoriju zavjere, koja tvrdi da postoji skrivena grupa moćnih i satanističkih pedofila na čelu američke vlade i Holivuda. Prema ovoj teoriji, ove elite su umiješane u globalnu mrežu trgovine djecom i seksualnog zlostavljanja. Cilj otimanja djece, kako QAnon navodi, jeste izvlačenje adrenohroma iz njihove krvi, supstance za koju se vjeruje da usporava starenje. Ova morbidna teorija je postala izuzetno popularna u američkim konzervativnim krugovima, ona je možda bila i ključna inspiracija za jurišnike koji su pokušali da sprovedu prevrat američke vlade 6. januara.
Paralele između pokreta "Otete bebe" i QAnon teorije su zanimljive i omogućavaju nam da bolje spoznamo prirodu oba pokreta. Obje teorije se oslanjaju na populistički i antiglobalistički narativ u svojim argumentima. U ovom kontekstu, populizam se manifestuje kao retorička strategija koja suprotstavlja obične ljude sa elitama za koje se tvrdi da krše opštu volju i ugrožavaju interese homogene zajednice naroda. U QAnon teoriji, ova strategija je očigledna jer se političke i holivudske elite predstavljaju kao glavni učesnici u globalnoj zavjeri otmice i ubistva beba.
Antiglobalizam je takođe ključna komponenta QAnona, jer se te elite ne vide kao dio nacije kojoj formalno pripadaju, već kao odvojena, transnacionalna kasta sa svojim interesima. Elite su tako predstavljene kao skupina kosmopolita koja radi na sprovođenju 'globalnog plana' koji je suprotstavljen interesima 'običnih' ljudi.
Sličnosti u argumentima pokreta "Otete bebe" sa QAnon teorijom takođe su vidljive, posebno u smislu optužbi protiv nacionalnih elita. Na web stranici ovog pokreta, navedeno je da su Aleksandar Vučić i njegova politička partija direktno povezani sa povećanjem broja slučajeva otmica beba u Srbiji. Paralelno sa tim, javne ličnosti poput košarkaša Vlade Divca optužuju se za učešće u trgovini bebama, ukazujući na umiješanost domaćih elita u ove slučajeve. U kontekstu antiglobalizma, pokret "Otete bebe" tvrdi da postoji međunarodna dimenzija u ovim otmicama, gdje bogate strane zemlje u saradnji sa srpskim političkim elitama organizuju otmice srpskih beba. Ovaj narativ stvara sliku globalne zavjere koja prevazilazi nacionalne granice, implicirajući da su srpske elite samo dio veće, međunarodne mreže koja se bavi ovom nelegalnom praksom.
Iako postoje sličnosti između QAnon teorije i pokreta "Otete bebe", bitne razlike su takođe prisutne. QAnon je u suštini manifestacija reakcionarne političke ideologije, sa kompleksnijim narativom i intenzivnijom demonizacijom elita. Nasuprot tome, iako u pokretu "Otete bebe" postoje elementi ideologije, reakcionarni aspekti nijesu toliko izraženi niti centralni u njihovom narativu. Motivacija iza pokreta "Otete bebe" nije primarno političke prirode kao u slučaju QAnon-a, već je rezultat drugačijih faktora.
Razumijevanje prave motivacije pokreta "Otete bebe" postaje jasnije kada se analizira demografski profil njegovih učesnika. Većinom su to starije žene koje nijesu posebno upućene u tehnologiju. Ovo se uočava i na njihovom web sajtu, koji je dosta neorganizovan, sa dokumentima koji su postavljeni tako da je nemoguće pročitati bilo što na njima. Većina žena u pokretu "Otete bebe" prošla je kroz iskustvo gubitka svojih novorođenčadi neposredno nakon porođaja. Neprijatan odnos bolničkog osoblja i neusklađenost medicinske dokumentacije doveli su ih do uvjerenja da su im djeca oteta. Stoga, temeljna motivacija za ovaj pokret leži u psihološkom i ličnom iskustvu njegovih učesnika. Iako su politička uvjerenja prisutna unutar pokreta, ona nijesu ključni element, već je fokus usmjeren na ličnanotara iskustva i traume.
Gubitak djeteta je duboko traumatičan događaj koji roditeljima može izgledati kao da su iznevjerili svoju roditeljsku ulogu. Roditelji često osjećaju krivicu, anksioznost i usamljenost. U tradicionalnim društvima, uloga lelekača je bila da ublaži ove osjećaje. Lelekač bi izrazio osjećaj žalosti koju je čitava zajednica osjećala kroz svoje lelekanje, pružajući time podršku i osjećaj solidarnosti roditeljima u njihovoj tuzi.
Pokret "Otete bebe" može se više vidjeti kao oblik grupne terapije, sličan tradicionalnom lelekanju, ali u političkom okviru. Analizom njihovog web sajta, uočava se niz priča roditelja koji su doživjeli gubitak djece, a pokret služi kao platforma za potvrđivanje iskustava tih roditelja i pružanje podrške. Roditeljima se poručuje da nijesu krivi za smrt svoje djece, već da su, naprotiv, žrtve šire zavjere. Tumačenje postupanja bolničkog osoblja kao dijela te zavjere, a ne samo kao ravnodušnosti, pruža roditeljima određenu vrstu psihološke utjehe. Najviše od svega, ova teorija zavjere im pruža utjehu da, iako neće vidjeti svoje dijete, ono je ipak živo. Ovaj aspekt teorije zavjere može poslužiti kao mehanizam za suočavanje sa gubitkom, pružajući roditeljima određenu vrstu nade u vezi sa sudbinom njihove djece.
Zanimljiv aspekt pokreta "Otete bebe" jeste njegova duboko lična priroda i kako će se ona manifestovati u realnom političkom okviru. Njihov ulazak u predizbornu koaliciju, koji je rezultat činjenice da su u samostalnoj kampanji imali problema da zakažu notara, sugeriše da pokret nema dugoročnu budućnost u politici. Upravo personalni karakter pokreta ograničava njegovu efikasnost u širem političkom kontekstu. Za uspjeh i širenje teorije zavjere, kao što je slučaj sa QAnon, potrebno je da se ona uklopi u već postojeće ideološke strukture i narative. U suprotnom, ako ostane samo kao sredstvo za emotivnu obradu traumatičnog iskustva, njen uticaj i rasprostranjenost mogu biti ograničeni.