Misao na webu
CRNA GORA,
sila zakona

EUREKA! Recept za savršene državne funkcionere

Rad Erwina Wurma, foto: Lehmann Maupin
Svaki će diletant što, umjesto da nešto uči ili radi, sanja da postane Dritan, morati dobro da razmisli. Jer bi mogao zbog neznanja i bahatosti da izgubi grdne pare i svu imovinu...

Mislio sam, kad vidjeh broj, da me zove zbog babinog imanja u Pipere, ili da pita kako mi je žena, eventualno da ispriča neku pikanteriju porodičnu ili masan vic. Kad, ne lezi vraže. Pitanje je bilo, što bi rekao prezimenjak Novak, in medias res.

Zna da ja to ne volim, ali ipak, što mislim o tome da se u ovom delikatnom trenutku ona nađe na predizbornom spisku partije. Ranije je morala za onu Prvu, a sad joj se Druga čini perspektivnom, i uopšte uzev, smatra da je dobra ideja da izađe iz političkog ormana. A ja, kao stariji i iskusniji bliski srodnik i dežurno zakeralo, da kažem što mislim, odmah i sad, ili da zauvijek ćutim.

RADI ŠTO MORAŠ

Pa zašto bi se ti, pitam bez ikakve zloće ili ironije, učlanjivala u bilo kakvu stranku? Solidan si profesionalac u svojoj branši, relativno rijetkoj i cijenjenoj, i još takvoj da ne možeš š njom postati ni državni sekretar u ministarstvu kapitalnih investicija, niti gradski sekretar za saobraćaj. A opet, možeš pristojno da živiš i bez partijskih kombinacija i ogovaranja koja uz iste idu, posebno u malom i poslovično surovom primorskom mjestašcu.

Nikad nam niko nije bio član bilo kakve partije (lažem, jes' se jedna nekad davno učlanila u SNP, ali smo je svi toliko zajebavali da je uskoro odustala), niti smo birali da jedemo 'ljeba od dosadnih i zatupljujućih državnih poslova.

Pa znaš, veli, te stranke kad se dočepaju vlasti sprovode nekakve projekte baš iz ove moje struke, i red bi bio da se i ja jednom nađem u tim organima i tijelima (sic!) što sve određuju i raspolažu budžetom.

Da nećeš, upitah sav zajapuren i spreman da primijenim običajno pravo ako dobijem pogrešan odgovor, da kradeš iz tih budžeta?

Ne, veli, nego bi mi to bila čast i priznanje. I dobiću neki honorar uz ovu sumornu platicu. Vjerujem odavno da tako nešto i zaslužujem, ali ga časti neću gledat' bez stranke.

E pa dobro, zaključih, radi onda što misliš da treba. Hladi mi se doručak, i čekaju me u kancelariji.

PRVI I DRUGI

Kako smo, draga braćo i sestre, došli do toga da se pristojni građani, školovani i sa ozbiljnim radnim biografijama, učlanjuju u stranke kako bi dobili priliku da o nečemu odlučuju i da se za nešto pitaju? I na taj način, svjesno ili polusvjesno, pristaju da im imenom i životom upravljaju šiljokurani navučeni na kokain i privid moći, blazirani likovi kojima je jedina preokupacija da danju prdoklače o pokvarenom svijetu i kako su oni Bogom dani da ga poprave, a noću da osobama suprotnog pola opisuju dimenzije i raskoš svojih ćuna?

Ova je Prva partija iz uvodnog dijela teksta preuzela ljušturu iz omanule komunističke države, u kojoj je politička kasta svetopopravitelja, onih koji razumiju klase i revoluciju i njihovu logiku, mogla da upravlja, a ostali da ćute, gledaju u TV marke EI Niš, jedu vegetu i eurokrem i povremeno se provozaju feribotom za Bari da vide kako je tamo sve otišlo po lijepom kurcu.

Takav je sistem, međutim, iako manjkav po sebi, imao i određenih prednosti. Jerbo je vladajuća kasta često, makar u prvim godinama nakon rata, i posebno u Crnoj Gori, bila sastavljena od prosvećenih ljudi i idealista, pod kojima smo kao društvo napredovali i živjeli sve paradigme modernosti – i urbanizaciju i industrijalizaciju i kakvu-takvu kulturnu politiku.

Rad Mauricija Katelana, foto:artsy.net

Sve je to, međutim, polako počelo da trune, pa su zajahali Prvi. Kojima nije bilo do fabrika i održivog razvoja, nego su htjeli sve i odmah. Te smo umjesto Đilasa i Dedijera dobili razne Šešelje i Svetomaroviće, a umjesto Nagibovih privrednih čuda – šund birtije od stakla i mesinga u kojima se ugovaraju duvanske i kokainske rute.

A šta su onda ovi Drugi, i zašto, dovraga, moja rođaka treba da se kod njih učlani da bi mogla da napreduje u poslu koji inače vrlo dobro radi?

Drugi su, da se ne lažemo, pričali praznu priču, a jedini im je cilj bio da od Prvih preuzmu isti ovaj kokain i boksove cigareta i nelegalizovane prodavačice ljubavi. Ko to još ne vidi, taj vjeruje u Deda Mraza i reformaciju oca Gojka.

DEUS EX MACHINA

Pa ima li onda izlaza za građane pred učlanjenjem u partiju – dakle, za jedinke na moralnom i životnom raskršću?

Kao u mnogoj antičkoj tragediji, i ova tročinka dobiće na koncu svog Boga iz mašine. I taj bi spasitelj i izbavitelj mogao da poprimi vrlo zemaljsko obličje, i da se zove, recimo, Bojana Ćirović, sa zvaničnom titulom Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa Crne Gore.

Nedavno je naša dobra Bojana, koju ne poznajem ali je pozdravljam i šaljem joj toplu poruku ohrabrenja putem ovog nezavisnog portala, odlučila da valjda prvi put u istoriji naše zemlje i njenog pravnog sistema iskoristi jednu odredbu o kojoj se u pravničkim krugovima već godinama samo šapuće. Jer niko nije vjerovao da će ista ikad zaživjeti.

Piše tamo, u tom dosadnom i hermetičnom zakonu, da je državni službenik i namještenik odgovoran da naknadi štetu koju je svojim nezakonitim ili nepravilnim radom nanio državi ili trećem licu. I onda je, na temelju ove odredbe, zaštitnica zaprijetila jednom bahatom bivšem predsjedniku vlade i bivšoj ministrici da će lično, iz svoga džepa, da plate za enormnu štetu koju je država zbog njihovog djelovanja izazvala građanima.

Nije ni toliko važan povod, ali sigurno ćete se sjetiti – vajni Premijer je u vrijeme korone umislio da će se najbolje boriti protiv iste tako što će objaviti spiskove ljudi koji su u samoizolaciji, jer bi to, po njegovom umišljaju, trebalo da dovede do posljedice da se poštovani narod samoorganizuje i kužnima zabrani izlaz metodom motke i toljage. Što bi onda, jelte, Montenegro učinilo liderom u borbi protiv pošasti. Ministarka je, pak, u pravednom gnijevu odlučila da sve direktore vaskolikih škola u zemlji smijeni i uglavnom ostavi bez posla, jer su isti, kako je smatrala, članovi pogrešne partije i vjerovatni saradnici nečastivog.

Sad će, ako dobri Bog da i naši sudovi, i ako naša heroina Bojana bude iskreno istrajala u svojoj namjeri, ovo dvoje građana i mučenika palih za nezavisnost/pravdu/vjeru morati da zavuku ruku u svoje pravedničke crnogorske/srpske pravoslavne džepove, i nadoknade štetu koju su svojim bezumnim postupanjem, suprotnim i zakonu i svakom zamislivom moralnom nazoru, napravili.

BABINO IMANJE

Da se vratimo još jednom na pozorišne metafore: čuli ste sigurno nekad onu pametnu stvar kako puška obješena na zid u prvom činu, sigurno mora da opali do kraja trećeg. E tako vam je, dragi moji, i sa komplikovanim pravnim sistemom koji su i Prvi i Drugi po diktatu starije braće iz Jevrope, a kako bi održali privid nekakve civilizovanosti, morali da grade. Da pišu dakle zakone koje ne žele da primijene, osnivaju institucije koje, u najboljem slučaju, mogu da iskoriste za obračun sa drugima.

Sve bi te mentalne zavrzlame mogle i morale vrlo uskoro i vrlo realno da se okrenu protiv njih. Ili da, akobogda, opale simbolički direktno u njih, kao ona pomenuta puška iz prvog čina. A oroz treba da povuče neka Bojana, ili Vladimir ili sličan diskretni heroj.

Dakle, ako Bojana izvede svoj naum do kraja, svaki će diletant što, umjesto da nešto uči ili radi, sanja da postane Dritan, morati dobro da razmisli. Jer bi mogao zbog neznanja i bahatosti da izgubi grdne pare i svu imovinu, pa i babino imanje - ako ga već udes sudbine ne strpa u zatvor. Pa neka onda obećavaju, i Prvi i Drugi, mjesto u Vladi i upravnom odboru.

A vi se, draga braćo i sestre, slobodno učlanite. I ne pitajte onda za savjet.