Kako se politički boriti u svijetu u kojem Milorad Dodik za pjesmu Roberta Pešuta Manjifika kaže da su je pjevali borci sa Kajmakčalana 1916. godine? Šta čovjek da učini, pa da mirne duše pogleda zrcalo u kome neki nemoćni stvor maše nebitnom istinom da je pjesma Pukni zoro napisana 2010. za potrebe serije Montevideo, bog te video.
U samom pitanju je odgovor, treba se boriti politički. Ali šta znači politička borba dok stara vojska gine uz novi refren? Za one koji nisu pratili feštu valja reći da je Dodik novinarima priznao kako je njegovu paradu neustavnog "dana Republike Srpske" obuzeo evergrin, zatim se desio Kajmakčalan, a ostalo je istorija.
Nije lako definisati politički trenutak u kojem se lažno drži tako suvereno pored istine. I ne samo to - u dodiru laži i istine, rekli bismo da ne dolazi ni do kakve krize, naprotiv, laž posjeduje elemente alhemijskog kamena mudrosti koji uspijeva da egzaltira istinu u pravcu laži. Tako istina postaje tek jedna od verzija laži, te dolazimo do onog drevnog derviškog napjeva iz 12. vijeka: Sve je laž, samo pusta laž, što se oko nas ukrug vrti. Činjenica da je to pjesma Dina Merlina, nema ama baš nikakve veze.
Kad je Donald Tramp lagao na jednoj konferenciji za novinare, radilo se o famoznom Obaminom pasošu, redakcija Njujork tajmsa ogradila se od novinarske norme i unutar samog izvještaja umetnula komesarski narativ da Tramp laže. Na taj način novinarski bedem je pao za viši cilj, rekli su: nećemo nikad više, ali eto, u ovom trenutku ovog lažova ne možemo tek tako prenijeti, nego ćemo mu sasuti u lice da laže, jer laže, jer imamo linkove, dokaze, dokumenta... Tako je nešto sačinio urednički kolegijum Njujork tajmsa, no nije da su mnogo postigli, jer dobre su šanse da lažac ponovo zasjedne na čelo Amerike.
E sad, ako jedna Amerika ne može da pobijedi diktaturu javne lažavine, šta da radimo mi balkanski sirotani kojima carica Milica pjeva Nedu Ukraden u prajm tajmu, dok čiča Draža sa De Golom nazdravlja uz Mesečinu.
Ne sjećam se ko je rekao da su istine filozofije i književnosti kao starinske forme ubjeđivanja sahranjene u dvadesetom vijeku i da je na sceni jedna nova vrsta mentalnog i informativnog divljaštva. Možda to niko nije ni rekao, citiranje nepoznatog ili kakvog izmišljenog referenta iz razularene prošlosti mnoge govornike danas vodi ne samo ka revizionizmu i pravdanju zločina, na čemu tancuje pomenuta Republika Srpska, nego se već odavno krećemo ka apsolutnoj slabosti medijske poruke, krizi političkog jezika koja mijenja prošlost i upravlja sadašnjim trenutkom po volji klika. U prevodu, možeš citirati koga god, možeš biti uhvaćeni u krađi, pojaviće se neko dijete u video klipu da ti kaže „De si lopov?!“ i to je otprilike sve.
Kako se boriti kad se čini da laž nikom ne smeta? Je li smisleno propovijedati istinu, fakt čeking i ostale dosadne procedure. Čini mi se da te zaludne rabote treba nastaviti, ali da to nije dovoljno. Protiv laži se mora organizovati politička praksa i akcija. Ne umijem nacrtati šta to znači, ali znam da spekulativni um više nije dovoljan. Praksa znači rad u polju političke istine, a to znači aktivizam i promet emocija, ne samo racionalistička demontaža laži. Možemo biti pametni i smijati se Dodiku ili nekom drugom duduku, zapravo možemo biti manekeni vlastite pameti, ali gledaćemo zajedno sa Manjifikom tužnu istinu i zbijati interne šale dok Dodikova armijica pjeva li pjeva. I taj naš pogled biće plemenit, kao što je Manjifikov pogled plemenit dok kruži fejsbukom u vlastitotj nevjerici; možda nas taj pogled ugrije i utvrdi u svom dobrohotnom stanju, ali neko mora krenuti dalje i svoju istinu politički oživjeti.
Kao filozofi Stare Grčke koji su živjeli svoja učenja, oni koji bi da vrate slavu društvene norme, moraju krenuti u neku vrsta aktivizma. Pamet prosto više nema primat uzvišene terase sa koje se vlada faktima. Šibicari postistine poput Dodika imaju refren koji pjeva retroaktivno, ruši temelje i postavlja istorijske paradokse između zuba koje čačkaju nakon obilnog obroka. Oni žderu prazničnog prasca uz ciku i vatru neutažene volovske gladi, tako je, ali svi koji misle da su bolji i pametniji, da je to očigledno i presudno, moraju se pomiriti sa svojom nemoći. Fašizam dolazi kao karneval, riječi više nisu dovoljne, mora se djelovati tijelom, u prostoru, po mjeri neke nove političke udruge.
Osnovati grupu, nastaviti protest, pisati pa napisano čitati, uporno snažiti savez mislećih. Ključ je u saradnji i otvorenosti koju su lopovi ukrali prvu, kad su postavljali svoje ratne skele i sklepali države u zločinu. Otvorenost udruživanja protiv očiglednog zla niko ti ne može uzetu niti pokloniti. To je odgovornost prema sebi i to je prva linija ovog fronta za koji se vojske spremaju pjevajući lažne himne predaka.