Misao na webu
CRNA GORA,
cyber sevdah

Dopamin loš i nikakav

Beeple, Svakodnevica, Prvih 5000 dana, NFT
Svakidašnja jadikovka u vrijeme novih medija i hiperteksta koji gnječi li gnječi...

Vrijeme grubo gazi i ne mogu da držim korak sa novim tehnologijama koje me udaljavaju od mladih. Oni, mladi, žive neki tuđi život nedostupan mom bumerskom egu. Ono što je nekad bila kriza srednjih godina, da kupiš auto ili spavaš sa sekretaricom, kod mene se prometnulo u činjenicu da spavam s telefonom i buljim u Instagram.

ZLATNI MIKROFON

Govorimo o novinarstvu. Više ne postoji posrednički ćar da ga novinar naplati i predstavi publici kao vrijednost. Ako imaš nešto da kažeš, reci to iz prve ruke, budi učesnik. Učlani se, agituj, organizuj nešto u svoje ime. Izađi iz teksta u život i snimaj se. Moraš mnogo da se snimaš, i bolje ti je da budeš lijep, depiliran, neznaven, svaki pokret lica koji odaje brigu udaljava te od milosti gomile.

Internet je preplavljen tvrdim čelima i mudrim neznalicama, svi odreda imaju mišljenje i ja se njima potajno divim. Iako sam učio za pisca i pokušao da izgradim, pazi sad, stil, da priđem zajednici, da okrenem pamet omladini, sad vidim da je to jedna memljiva niša u kojoj sam se obreo, jedan kazamat više vrijednosti apsolutno nepotreban najprije meni, a onda i ostatku svijeta. Jedini način da se probijem do umornog skrolera kome se podmeće jeftina politika i seks, jeste da se oprobam u agitaciji za stranku, ili nacionalnu ideju. Da kažem nešto u taj zlatni mikrofon. Moj glas bi onda nosila potentna internet rulja navikla na prijenos zadatog sadržaja.

RADUJ SE!

Autor našeg doba treba pomoć tih raznosača linkova, bezmudih i neplaćenih kolportera čije će vjerske, nacionalne i političke paranoje organizovati u tekst. Kad to prepoznaju oni će ga pronijeti putem share-a daleko izvan granica reach-a. Tek kad svoju riječ zaprljaš glibom i umočiš je u masni saft nacionalne politike, očekuj pomoć muze algoritma, raduj se uticaju, ehu koji će tvoju riječ da vaznese Pinterestom i Viber grupama, sve do stožernog Telegrama, te mračnih podruma botovskog botoksa koji nam se ubrizgava u usne koje grizemo od napetosti...

Adin Rastoder, Maska, 2016.

Zaglibio sam u romantiku, gledam kako mi promiče posljednji voz. Izbili su mi nadu iz zuba, varku koju je pisac gajio u doba papira, prije nego su tviteraši umislili da je kompulzija i nagon verbalnog pakla koji šire neka vrsta stejtmenta.

Bio sam nedavno na jednoj finoj konferenciji gdje su govorili o tome kako su mladi digli ruke od medija i sasvim drežde na video mrežama, da je to nova paradigma, što se kaže, i da im se mora pristupiti iz drugog ugla. OK, pomišljam da otvorim TikTok, podkast, uzmem staklene vune i lesonita da izolujem studio, jer šta sam ako se ne batrgram u tom moru nesređenog video sadržaja.

NA NAČIN STARINSKI

Pisac je svakako jedan prerano odbačen format, pisac za novine, posljednji uzorak nepotrebnog zvanja, skoro pa kontraindikacija opšteg bijega od riječi u sliku, prelaza iz misli u afekat. Dok svuda bujaju emotikoni, mimovi i aktivni glagoli, nabrijani revolucionari daju svoj mali doprinos opsjeni da se stvari mijenjaju. Ali ispod je nepromjenjiva struktura.

Sistem koristi pažnju gledalaca kao nekad fizičku snagu radnika. Dopamin opija kao vino, ali u njemu nije istina. Dopamin loš i nikakav. Neka vrsta buđenja je neminovna. Zato valja još pisati po starinski, sabirati teze u slučaj protiv ove opake sabotaže, vraćati stvari ka mjeri čovjeka koji misli i osjeća, šta god to značilo.