Prvo da vidimo ko su oni?
To bi bila grupa samoljubivih web pajaca koji ne priznaju granicu neukusa, koji se bune što takva granica uopšte postoji. Za njih je neukus beskrajno Dušanovo carstvo u kome se šire i za koje će poginuti, penjati se po haubama, slikati se na grobljima, jecati u krmedarima, zavijati na graničnim prelazima. Stoga nije uvreda ako ih ovdje nazovem krstašima srama, ili prosto, bolidima ubrzanog napredovanja društva k pizdi materinoj.
To su momčine koje pričaju i dok rade sklekove, objašnjavaju diktaturu dok seru, zaređuju se i monaše dok prčkaju ajfone, trunu u kazamatima, ponekad i cijelo popodne, o čemu zatim pričaju godinama. Neki od njih su influenseri, slikaju se sa ukućanima, slikaju se sa bebama, obilaze đedove po Kosovu, to su nadničari triput krepalog projekta, zapravo sitni lopovi na buvljaku ideje ugašenog srpstva, voskreslog na Internetu.
Takvi dolaze do šuške koju im bace kao seterima da osnuju malo portala, ili enveoa, ili partije, da snime film, okupe trista britvi, ili trista hiljada folovera, oni su tu da glume politiku, da imitiraju diskurs, da izigravaju, kako bi se pravi igrači mogli pozvati na političku realnost, na nekakav pluralizam, ili koalicioni kapacitet.
Jašući na talasu tog novog internet srpstva, po tuposti se već neko vrijeme ističe stanoviti Dajković Vladislav koji je prije neki dan pokrenuo FB kampanju kontra pjevača Boža Vreća i svih koji su došli na Vrećove podgoričke koncerte.
Hajka je urodila grdnim plodom - Vrećo je prokazan kao vreća za desničarska iživljavanja, a pjevaču i svima koji su ga slušali 4. i 5. maja dodalo se da ne poštuju žrtve masakra u Beogradu. E to jedan sasvim novi element podlosti koji želim da istaknem, i razlog što u drugi plan stavljam svu komičnost političke pojave mladog Dajkovića, odnedavno odbornika u Skupštini Glavnog Grada Podgorice.
Iako Vrećo nije pjevao na dan žalosti u Crnoj Gori (7. maj), iako je KK Partizan igrao noć poslije školskog masakra u Beogradu, Dajković je odlučio da časti svojih 200.000 FB pratilaca baš fotografijama Boža Vreća i napujda horde mrzitelja sluđenih čamotinjom i mirisom krvi. Hajka se divno propela i sinergetski spojila sa hajkom na crnogorskog psihologa Petra Markovića, koji se danima napada zbog izgleda, zbog odijevanja i ko zna čega što mladi fašisti propisuju kao normu.
Nije ovo neki usamljen primjer, popularni Dajko samo je najtužniji predstavnik jednog značajnog trenda. Postoje influenseri, novi talas na širokom balkanskom webu. Svi koji se igraju politike na način starinski treba da budu svjesni da je ajfon trinaestica ubojan kao duga devetka. Nova sorta političkih gabora je na vratima, oni vladaju ekranom da bi uz pomoć vojne trube, ikone i algoritma krenuli naprijed. Često su nevažni, ali pomno uče i znaju da je moć na masnim narodnim trpezama đe se pijanice pičkaraju i zorom gase ćikove u ovale. Oni nisu gadljivi, glođu kosti predaka i leleču u pravcu Moskve, tapšu se uzajamno po dupetima, ali mrze pedere, jer se to dobro lajkuje.
Napadi na Vreća i Markovića dobar su reality check, podsjetnik kako fašizam poslovično dolazi kao trivija, pa i u nevinim scenama kad se mučeni Dajko slika po mjesnim zajednicama sa dječicom, slaveći plišane mece, krv i tlo.
Na kraju, nije važno jesu li utvare sa interneta gradonačelnici ili blogeri, poslanici ili pajaci, nije važno kako se zovu, Marko, Draško, Malagurski, ili Radodajko, oni su među nama, preže i sanjaju popise stanovništva, da se oderu od sopstva i srpstva. Takvi se bore za prevlast, i do zadnjeg momenta sve liči na zajebanciju, dok ne postanu stvarnost.
Zato draga djeco, ne kupujte njihovo smeće.